Pjesma Lovca Poem by Ladislaus Kish

Tuga lišća, jesen kasna požutjela kao limun,
noć mlada,, zvijezdama okićena
u domu starog lovca na žene i sjene
igraju plamenovi svijeća i mirisi posljednjeg cvijeća,
lijes hrastovinom vonja,, miris smrti
a bijeli lice kao livadom kasne tratinčice.
Duša nebu odletjela, beživotna ljuštura tek ostala,
plač ptica i poneka suza slana,
dok dobovnik zove na bdijenje i počast pokojnom
zvona pjevaju pjesmu rastanka pa onda muk.
Sove huk pa opet tišina se prosula po noći,
smrtna
Vjetar od boli i tuge usnuo u krošnjištu brezika umoran,
jecajući.
Psi u dvorištu tamnila zavijaju tužno dozivaju gospodara
Da snjima i grati se ide poljanama šarenim
i mističnim rijekama življenja i smrti