Gospodin Poem by Marko Mohac

Crni pjesnik, krletke tajne sjajni kos
Izlizani štap u rukama njegov je ponos
A stari šešir iskustva krije mu ramena
Sve što ostaje jest samo njegova sjena

Taj udaljeni pogled izumrla je vrsta
Te krvave usne i brada bijela, čvrsta
Usamljeni putnik svakog različitog doma
Isklesana vaza iz vječnog živog loma

On je kao urlik, napadan i vriježan
No i kao ljubavnik, postojan i nježan
Spomenik svakog prolaznog vijeka
On stoji u sjeni, kao gorka utišana jeka

Mrtvo tijelo, samo riječ u njemu živi
Ali svakom novom krotku dušu okrilii
Još jedna igračka vlastite sjete
U srcu svome, bio i ostao razigrano dijete

On je gospodin, crvena ruha stari labud
Svaka opomena, udisaj i skriveni blud
Njegove misli krojile su Zeusove muze
Dok kroz prste su mu padale poderane suze

On stupa kroz trnje kao noga bosa
On je izmučena neprekidna rosa
Otac svake pjesme, svakog viteza i diva
On je odjek svijeta i sin njegovih vila

Usprkos svemu i dalje fučka sam
Za sve svjetle koji ne razumiju njegov san
Pod tamnim obrazom dok ne čuje zov
Dok vrijeme ne odluči zakopati njegov rov

Crni pjesnik, krletke tajne sjajni kos
Izlizani štap u rukama njegov je ponos
Još jedna igračka vlastite sjete
Još jedan ljubavnik i razigrano dijete