Kamen Poem by Marko Mohac

Kamen i tvrda stijena,
Oštri brid u umu vremena,
Samo zemljani stup odolijeva,
Ko niska se padina samo slijeva.

Lični prut od vrele lave
Ne može pravit sniježne glave,
Nit kao more postojan biti
Kao kad dječja ruka kamen hiti.

Sjajan bijeli mramor,
To je zlatni kišni žamor,
Svaki mineral, u duši sjajni,
Svaki kristal i zemlja, bajni.

Za stare kosti muka najveća,
Za najmlađe umjetnike sreća,
Crn i bijel malo tamo, tuda,
Troma stara siga i druga čuda.

I prašina što se u suncu sjaji,
Polarna svjelost na kišnoj halji;
Nit pahuljica bijela jedinstvena nije,
Kao siva žabica koja se po vodi odbije.

I dok drugi vide vrijednost u klici,
Treći pak u zlatnoj dobiti;
Ja kad kamenjarom hodam sam,
Svoj lijepi i čvrsti vidim san.

Nikad neće vrijeme njegovo proć,
Jer kamen je ko neizbrisiva noć;
Kamo god da pođeš, tih leđa se stidiš,
A sjeti se da zauvjek nose te pa stani da vidiš.

Kamen i tvrda stijena,
Oštri brid u umu vremena,
Samo zemljani stup odolijeva,
Ko niska se padina samo slijeva