Kao Svjetlost Kroz Maglu Poem by Marko Mohac

Magla
I svjetlost koja liježe sa mnom
Riječi prekinute uzdahom
Kližu žicom moje duše u revni lom

Te stepenice koje vidim u sjeni
Kriju tajnu tvoje same srži
Ono što čuvaš u dubini se pjeni
Uzdiže me i veličanstveno me drži

Zašto, zašto me ne vidiš tamo gore
Iza leđa šapućem ti ljubavne rime
Dok ponos i zidovi među nama more
Na njima se okrečeš, lepršiš poput dive

Sanjaj našu ljutnju kao centar oluje
Izgradi naše breme, probudi grijehe krive
Povit ću ih sve da ti ime vječno bruje
Jer oči tvoje u srcu mome žive

Samo ti i ja, jer svemir guši
I nove zvijezde među nama će rasti
Sada kada žudnja okrutno me ruši
Priđi i zapali vrhunac ove strasti

Molim te ne ostavljaj me u tišini
Da samo vjetar prevrče namjere moje
Da mi prsti pružaju ka udaljenoj milini
I svi uzdasi samo dane broje

Uništi me, kao treptaj u znaku
Ili obriši note koje lelujaju u zraku
Mahni,
Barem kao odraz u staklu
I dopusti mi da vrištim...
Kao svjetlost kroz maglu