Lovci Na Ljubav Poem by Marko Mohac

Nije mogao naći riječi
Pale su preko ruba kao tihi žar
Slučajni susret pogleda
To je sve čemu se nadao
Ali ona je držala i noć i kraj

Stajat će strpljiv kao sat
Siguran da nikad nije pronađen
I kao šapat u tišini balkona
Ostati samo na privid
Njenim zamišljenim osmjehom ograđen

No ruka mu već drhti
I ona već pleše njegovim umom
Zatomljeni suton zajedljivo se smije
A zatim nestaje
Razbijen i ukraden svakim šumom

Kako da ovaj put sumnja
Kad svaki njen pokret je sjao
Sa strašću ponosna mu prilazi
Samo da ga dotakne
I ništa drugo više nije znao

Njeni prsti na obrazu
Palili su u dubinama onaj skriveni sjaj
Slučajno zalutali poljubac
To je sve čemu se nadao
Ali ona je držala i noć i kraj

Oboje, bili su nepokoreni mir
Stari lovci koji skrivaju svojeg zločina glas
Pronašli su se u tami
I na plahtama razotkriveni
Razlili se jedan drugome u spas

Sada gledao je svoju dušu
U krhotinama znojnog njenog tijela
I u tihim jecajima
Prosutih na njenim grudima
Prepoznao trnce svojih želja

I nikada nije imao riječi
Sa kojima bi preživio takav raj
Slučajni susret pogleda,
to je sve čemu se nadao
Ali ona je držala njega
I ovu noć
I njen kraj