Let's Go Home Honey / Hajdemo Kuci Duso Poem by Miroslava Odalovic

Let's Go Home Honey / Hajdemo Kuci Duso



She was sitting at a corner
A certain corner of a street made of cardboard
With a cardboard in a cardboard
A dinar fake of gold shining
Her fingers stretching accordion
Like sticky dough that won't go off the hands
She was playing playing so awfully
Her voice cold broken broken fingers blue
Stretching spiders down the scale D-minor
Of a morning full being sung for a dinar
For a dinar a happiness for two dinars the two
She was screaming barefoot each black under her nails
Each black on her tiny teeth
Each black in her hair
Each black in her eyes
She was playing
She was playing for the people
Mottled coats passing by in their buttonedness
That address each other with you
With what's new and how are you
With what are you doing with nothing
With each conquered form of com munication
She was playing playing endlessly
Poor sounds off the broken voice
Pinned wire vocal cords she did not know
She did not recognise the coat
A certain unbuttoned coat two pockets
Two sleeves and a collar
She did not know she did not recognise
Across the zebra crossing towards the prison
Towards the cage where she was playing
She did not recognise
A silently approaching Death that will
As lightly as a feather of a dove or a sparrow's nest
Lift her up from the pavement
To hug her silently tenderly singing
It's over now you little girl
Let's go home, honey

Ona je sjedala u jednom uglu
U jednom uglu ulice od kartona sa kartonom
U kartonu dinar od lažnog zlata presijava
Njene prste što razvlace harmoniku
Ko ljepljivo tijesto što s ruku nece da se smakne
Ona je svirala svirala užasno loše
I glas joj pukao od hladnoce od prstiju plavih
Što razvlace pauke duž ljestvice D-mol
Pune jutarnje otpjevanosti za dinar
Za dinar za srecu za dva dinara dvije
Urlala bosa svako crno ispod nokata
Svako crno na majušnim zubima
I crno u kosi
I crno u oku
Ona je svirala
Svirala za ljude šarene kapute
Što prolaze u zakopcanosti
I obracaju se jedni drugima sa ti sa vi
Sa šta ima novo i kako si
Sa šta radiš sa ništa
Sa svakim savladanim oblikom sa obracanja
Ona je svirala svirala do u beskraj
Loše zvuke s prslog glasa
Bodljikavih glasnih žica ona nije znala
Ona nije prepoznala jedan kaput
Jednu raskopcanost dva džepa
Dva rukava okovratnih
Ona nije znala ona nije prepoznala
Preko zebre korak do zatvora
Do kaveza u kom je svirala
Nije prepoznala
Tiho prošav Smrt da je
Lagano ko pero golubice ili gnijezdo vrapca
Sa plocnika podigne u narucje uzme
Zagrli tiho nježno da pjevuši
Sada je gotovo ti malena
Hajdemo kuci dušo

COMMENTS OF THE POEM
READ THIS POEM IN OTHER LANGUAGES
Close
Error Success