Na Dan Kada Naucimo Kako Ulice Dobijaju Imena Poem by Miroslava Odalovic

I zaronimo u geometriju oštrih slijepih uglova
Što žive svoje živote izmedu dva sna
Milimetri snage mogu se istopiti
U mapama i stazama
Muzejima na raskršcu
U semaforima što bespomocno trepcu
Kad želje bilborduju staze do pakla
U slike obmane grube zabave za posjetioce što kažu
Mi smo sad fini pristojni ljudi
Više ne gledamo kako mecka igra
Probadana žaracem
Jer smo saznali bol njenog makabra
Ali ipak smo stavili rukavice
Otišli do njenog Zoo vrta
Tražeci da nam da intervju
Iako nikad ni rijec nije rekla

Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Ispisuje se jedan aforizam bola
Što hrani se na kraju redova
I stiska adresu remek djelo
On pulsira 'mjesta molim mjesta da pokucam
Bez imena mrtva ste ulica
Došao sam da zaplacem kraj zvona na vratima
Što zvoni spram putujeceg prodavca snova
Što došao je samo da pozdravi majku
Jer danas ne prodaje ništa
Cak ni Boga za mjesecni prihod
Nijedan recept za srecniji život
Danas je došao da pita spavace sobe na spratu
O malom djecaku što mokrio je u krevet
I skrivao svoje košmare pod dušek
I matrici dizajniranoj što živi u kutiji za igracke
Medu jednonogim olovnim vojnicima
Kraj lutke djevojcice sa šibicama
Obešcašcene pod Božicnom jelkom'

Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Vozovi stanu zanijemili na šinama
Slijepi se putnici iskrcavaju peroni pucaju
Trgovi se crvene od paradajz revolucija
Što flertuju sa metaforama krvi
Bare podojene majkom hrabrošcu
Isparavaju u sušama južnih zraka
I vracaju se sa rodama što ne radaju djecu

Na dan kada naucimo kako ulice dobijaju imena
Zidovi stružu svoju farbu suzno tražeci
Boju necijih ociju u svakoj zidanost da udave
I apokalipticno kripticni grafiti
Pomjeraju kaldrmisane ulice
I svi tramvaji nazvani po tockovima vremena
Pomjeraju beskrajne gradove u svemiru
Što oplakuju avionske nesrece
Kad rukama isprepletanim gradimo mreže velegrada
Kao pauci sobom izjedeni što pletu
Tragove sopstvene pljuvacke da bi uredno bili usisani
U danima kad stanodavac ima vremena da ocisti prašinu

Naucimo da ulice mijenjaju imena
Onako kako zmije mijenjaju košuljice
Ali nikada nacin vijuganja
Naucimo da postoje hiljade bezimenih heroja
Koji sklupcani na uglovima prose mjesto
Gdje ulice nece imati imena
Koji nikad nisu zaradili ulicu što ce se po njima zvati
Zahvaljujuci nekom istoricaru što silovao je tekst u fusnotama
I oprao ruke krivice nad zlocinom
Što ulice pokrece da kruže
Što uglove pokrece do sljepila
Sa vlasnikom podataka bez vizije
Što umace svoje pero u bare onoga
Što treba da bude znacajno sjecanje



©Miroslava Odalovic