U Glavi Nemir Poem by Ladislaus Kish

u glavi nemir

U glavi tisuće oluja tuku i bijesne,
u krvi nemiri divljih kestenova,
vjetri krvnici kidaju mi um i tijelo,
dilema šušti: biti ili ne biti?
Grad moj boluje lišćem žutim i suzama.
Lenije umorne tonu u dugu, crnu noć
a ja se igram skrivača s pticama pijanim
i ljubim nebo.
Slikam svjetiljke, prolaznike rijetke i vrijeme
krvlju nevinuh kao kiše jesenje 1991.g,
sve je crveno,
pločnici, ruševine i duše bez posljednjeg
počivališta, bez groba svojega,
lutaju mir tražeći.
Plače pijana moja ostarijela glava,
suzi dom moj spaljeni, razrušeni,
krvlju nakvašeni.
Čekam, ne, ne čekam Godoa,
čekam jutro bijelo kao istina,
prijatelje izgubljene, pobijene,
ostaše na poljima makova crvenih.
Čekam a znam, vratiti se neće,
čekam vrijeme bolje i sretnije dane,
pune novog cvijeća i ljubavi
i pjevam...umoran smrti u susret hodeći.