Milorad Stojević

Vesni, iz zafrkancije



Kupio sam ovcu. Bijelu s pokojom pjegom, kao
U dalmatinerskog bastarda u šetnji pokrajnjim
Ulicama Prijestolnice. Kupio sam ovcu za 100
DEM. Ali, što ću s njom? Ni žrtvenika nemaju
Ti anđeoski tajkuni u duty free shopovima. Ali.

Što ću s njom? Nisam ja onaj otac iz Samarije.
Iz mene urlaju vjetrovi a ne lipti krv nakon što
Korovi otpjevaju uspavanke mrtvima.
Ne bih komentirao moguće posljedice. No, kako
Se svi boje srca, čak i u pustinji i na Highwayu
No 74 (u onim spravama što samo sapunice
Troše) - osjećam se kao mlijeko u murvinim
Bačvama. Kože tigrova iznad suha sijena,

Kada ono b'jasmo bili s onim akterima i ak-
Tresama podno draga nam Kilimandžara. Smi-
Šljajući nove recitative o ćudorednosti ljudske
Vrste i pohoti u krevetima od trske i slame.

Okruženi mrežama za komarce ujutro ćemo
Odlučiti, više ja a manje ti, da kupimo bodeže
za grlo te ovce.
Usput, lisice se slažu s mišlju
O tebi. Ipak, nisam ja lisica kojoj treba čudo
Da šeće tvojim petrarkističkim perivojem.
(Kako već jednom rekoh.)

Tamo su već instalirali ekran i predstava može
Početi kada ti daš nevidljivi mig sjeni koja
Hara još nepripremljenim švedskim stolom
Ispod platane.

Gdje ono kušasmo sieste poslije kaštradine,
Kisela kupusa i ono malo vina što nam preostade
Poslije paleži svih naših najljepših vinograda.
...

To Vesna, for fun



I have bought a sheep. White, some spots, like
A Dalmatian mongrel on walkabout in the by-ways
Around the Capital. I have bought a sheep for
One hundred bucks. What am I to do, though? Those
Tycoons angels in the Duty-Frees are out of altars. What

Am I to do though? I am not that Samaritan father.
From me winds howl yet blood streams not after
Choirs have sung their lullabies to the dead.
I shan't comment on what may transpire. But, as
All fear the heart, even in the desert and on Highway 74
(in those contraptions which run on
Soaps and no more) - I feel like milk in barrels of
Mulberry wood. Tigers' skins over dried hay,

Then when we were with those actors and
Actresses at the foot of our fond Kilimanjaro.
Contriving new recitatives on the moral of the
Human species and lust in beds of thorn and straw.

Enveloped by mosquito nets we will decide
In the morning, me more and you less, to buy blades
For that sheep's throat.
The vixens, incidentally, concur
About you. Still, I am no vixen needing a miracle
To walk about your Petrarchian garden.
(As I said once already.)

The screen is already set up there and the show can
Start when you sign imperceptibly to the shadow
That ravages the Swedish table still unprepared
Beneath the plane tree.

There where we tasted siestas after smoked mutton,
Pickled cabbage, and the little wine that was left to us
After all our loveliest vineyards had been burned.
...

Lako je čovjeku,
On ima e. e. cummingsa,
Koji imena i prezimena piše
Malim slovima. Malim,
Malcatim. Majušnim.

Ima čovjek i Slovenca
Srečka Kosovela, kome je
Mjesečina hladna kao sladoled,
Kao i slične nepodopštine.

Naš Ljudevit, međutim,
Samo se izležava, dok mu
Nacija klone
U dvorcima, pretvarajući se
U kosti i duhove, kao
Klonirani babuni
U BMW-ima 540.

Ili kojom drugom zgodom
Svakako valja promijeniti okolicu.
Makar u zimbabveanskim šumama.

To jest, slično istome.

Naš Lujo nije hladan
Sladoled malih slovaca.
On je e. e. cummings
Na mjesečini.
Držeći bravu dvorca
U šupljini onog pojasa.
Što obvi i Majušnoga i
Slovenca. Nevinosti se
Preporučivši kao dva
Baskervilska paščeta
U nižim razinama
Pjesničkog bitka, kad svi su
Kako reče: "Ah Zih Komen."
Kad im srčane kćeri pušu u uda.
Ne kazavši ni:
" - M!"
...

It's simple for the man,
He has e.e. cummings,
Who wrote his name in
Little letters. Little,
Teeny. Minuscule.

And he has the Slovene
Srečko Kosovel too, with his
Moonlight cold as ice-cream,
And suchlike ineptitudes.

Our Ljudevit, though, simply
Takes his ease
While his nation droops
In the castles, transmuting into
Bones and spirits, like a troupe
Of cloned baboons
In BMW 540s.

Or by some other chance
Better a change of scene, at least.
Even in the forests of Zimbabwe.

That is, alike the same.

Our Lujo is no cold
Ice-cream of little letters.
He's e. e. cummings
In the moonlight.
Bearing the lock of the castle
In the hollow of that belt
Which encircles both Minuscule
And the Slovene. Innocently putting
Themselves forward like two
Puppies of the Baskervilles
In the lower rankings of the
Being of the Poetry, when all
Are, as they say,
"Ach Sich Kommen."
When their daring daughters suck on a bone.
Not even mouthing,
"F-!"
...

na vrućem embrionu cvrči krčmarska Suza,
šebojev cvijet i kutikula padaju na tas,
Ondinin šaš od fela tijela traži (z)guza
ili na hunskom konju, duboko i uz kas

na mjehuriću plastične loptice embriona
žlice, rašpa, tušta i tma sub specie rosa
ugljenari ga pune prašinom što, eto, smiona
u zlatnom visku psine nestaje u krvi koza

u vodenoj kudri lokvanja mokri li ta pica?
ili to svemirac nabija Luddu lak skafander
što Ondini dalmoški zbori: "A di su ti dica?"

i nestaje, zapreten i sav, u rupu i svemirski Luk,
a kao živa hidra šišti i buja u pici ekspander:
"To je, Svjetska Ondino, bio Lipi-Sveopći-Fuk!"
...

Ondina na puti drži lijehu logosa i drop,
jato ševa i lijet, atlas i kučji greben
- bujica zlatne pjene puttoa steže u trop,
u magične aršine gvožđa kojima je jeben

pjanac-rašpar, diskar i Krupp igraju bridž
a sablasti lijeno brenče kao u moru zaton
i miješaju cikluse vegetacije k'o Coleridge
- dok u prerijskoj dini onaniraju Krist i Platon

Ondina pali kosu i ždere suhi trap meridijana,
kor slijepih i memlu s kosog tornja u Pisi,
a negdje, kroz disk pupka hlapi more encijana

lepet osinjih rila, tučkova i monolita
s kojeg čahura maka, puna krvi, u drob sklizi.
a Ondinino tijelo? za to tijelo - tko te pita!
...

dok žvačeš lakmus i uran runa, je li te trta?
dok embrion i mozak na koptskom brvnu glođu rakuni
dok prozirna koža s lojem i naftom linja i prši hrta
dok mrtve šarune i kolomaz slažu i žvaču na laguni?

Ondino! Ondino! bekrija ti i usrano slini rater
u hipu i gibu vodene krmke, u širu oklopa kornjače
sere na tepih ulja i mjedi: ti si familias mater!
ti si štene u dječjoj mokraći, u krcu i prcu Zornjače!

otkrij, razori, smoždi, upali, iskovrčaj to meko runo
burgijaj u sintezi i čoporu tala, u čoji i čaju od mente
išti djeliće željezne prašine i crna mesa skiptra, o Luno!

nek' gorivo dahće i ključa, krpi i lokotu i venus-čamcu
u bičevima što se roje i liju u mesingani drob pente
i drhti u salu mramora i sapunskom iću, u frigidnom mamcu.
...

list lijesa lomi se na trnu mrke ruže
gdje Rilke krepava i moči oči i kreč,
gdje prepoznaješ ikru, kvas i vrtne puže,
ali slavi! - u šaci soli drhti moj grgeč

u slijedu prhova i muha slijedi kokanje,
živi gar odakle su niti svijetle stigle
da mrču i zapretu flusno crno lokanje
da dohvate bijes muda i tebske krigle.

u zraku i svršnom vazduhu piše se krok,
mrs ukljeva i sadne tišine mrtvih gena,
na koje, u hladu, na žici, iz kite piša Grock

u epruveti, u kori rajčice, u kršu iz Oza
u najbrundavijoj bužici erogenih žena
gdje se topi tijelo iz kog' curka - boza.
...

(na sajmu 1756. godine)



Malo je riječkih žena bilo u Senegalu.
Do tamo ih je plâvilo plavetnilo neba,
do natrag strelice date njima i graalu
- vesla samljevena u sjene, crnačka Teba.

Malo ih se i vratilo, napola s kugom -
napola tetovirane vlaknima pamuka -
rastopljenim starim pečatima, slugom
mliječna spolovila, umom u kome je muka.

Malo je riječkih žena bilo u Senegalu.
Malo ih se i vratilo, napola s kugom.
U lazaretima su ih podavali Baalu -
hranili zmijama, plašili tugom i rugom.

Vatrili ih vatrom, slušali kroz zrcalo,
u kome se, k'o u očima, dijete - koprcalo.
...

(at the 1756 Expo)



There were few Rijeka women in Senegal,
The sky's blue blued them on the out-voyage then,
until return the arrows given and the grail
- oars milled into shadows, Thebes of the black men.

Few of them returned, half were plague-ridden -
Half were cicatrised by cotton thread -
by ancient melted seals, one bidden
by milky privates, by a tormented head.

There were few Rijeka women in Senegal.
Few of them returned, half were plague-ridden.
In quarantine they handed them over to Baal -
fed them on snakes, grieved them with scorn unhidden.

Fired them with fires, through the mirror listening,
wherein a child is squirming, as in eyes a-glistening.
...

Malo je željeza i mašte
u vjetrovitim hodnicima.
Od njih je nastao pokrivač kiše.
Kažu. Tko to govori taj sigurno nema
svoju glavu, ili se smrznuo prije nego je
sadržaj misterija bio završen.
Žrtve se sklanjaju u drveće i maglu.
Veli mi glas: Čuvaj se otrovnih
stvorova, imaju odoru ljudi ali
žive od snage posvađanih bogova.
U zemlji grobova pjevaju se sibile i
nitko neće pričati o poeziji,
nitko o njenoj ekonomiji izraza.

Mramor i spirale neće biti supstance,
rublje još manje. Mogao si blagovati
noću, reče kroz grkljan mag koji se
prerušio u strah a njegova bolesna
koljena cvile: Misliš da se
razlikuješ među priviđenjima?
Rekoh: Zmija dolazi piti tvoju
a ne moju sjenu, ali on to poreče
kao da ližem svoj jezik od balzama.

Himere će me ubiti.
Vene su staklene.
...

There is little iron and imagination
in the windy corridors.
They have spawned a cover of rain.
They say. Such a speaker
surely lost his head, or froze before
the mysteries had run their course.
Sacrifices take refuge in woods and fog.
A voice tells me: Beware of venomous
creatures, they are clothed like men
but feed on the strength of gods in strife.
The Sibyls are sung in a country of graves
and none will speak of poetry,
of its economy of expression.

The marble and spirals will not be substances,
still less linen. You might have dined
by night, croaked the magus, tricked out as fear,
and his painful knees protested: You think
you differ from the apparitions?
I said: The serpent is on its way
to drink your shadow, not mine, but he
will have none of it, as though
I lick my balsamed tongue.

Chimaeras will kill me.
The veins are glass.
...

(Sottovento na cik-cak relaciji: Glavotok-Milohnići-Linardići-
-Žgaljić-Bajačić-Sv. Krševan-polje ciklama i pršut kod Kliska)



Lajući na alat izradih ipak dobre.
Cipele za šetnju. I pete su čvrste.
Mirišu po ženskim kičicama i ljepilu.
Koža za kapicu iz jednoga komada.
Okrutno ga srce ponavlja kao sliku
I na drugom dijelu para.

Prolazio sam u njima kroz smrti -
Zamjenjujući ih papučama od lažnog,
I mokrog, filca iz hladna krasa.
(Tako su slatki bakrorezi M-a Cl-a Crnčića
O tim snažnim situacijama našega uma -
Kao ona kada mu Vladimir Lunaček stavi lijevu
Ruku na čelo. Kako je i manirski uobičajeno.)

U bakropisima smo iz praha. Koji nam
Gdjekad pripadaju poslije provala
U napuštene provincijske stanove.

Iz susjednih pjesama koraci klepeću
Po sjećanju i prečicama što nas varaju
Na način perfidniji od naših tabana. Koje
Izložismo kao zavjetne darove u
Ranoromaničkoj crkvi u koju smjestiše
Ovce. Cjelodnevno hranjene ciklamama
Okolo niskih gajeva s mirisom
Razlučenih smjerova. Teško je, kako već
Davno rekoh, na nedovršenim trgovima,
Umrijeti u Šotoventu. Čak i u jeepu
Koji nam pali slabine.

Jest. One ječe.
...

(Sottovento, on the zig-zag route: Glavotok-Milohnići-Linardići-Žgaljić-
Bajačić-St. Chrysogonus'- the cyclamen field and prosciutto at Klisko's)



Bitching at my tools I made good
Ones nonetheless. Walking shoes. With solid heels.
Scented like glue and women's brushes.
Leather for shoe-tip made in one piece.
The heart unfeeling returns it as an image
In the second part of the pair, too.

I passed through deaths in them -
Exchanging them for slippers
Of fake felt, damp, from the cold karst.
(Like darling copperplates by M. C. Crnčić
Of those telling moments we imagine -
The one, maybe, when Vladimir Lunaček put
Left hand to forehead for him. In his accustomed, writerly way).

In engravings we are of dust. Sometimes
They are ours after break-ins to
Abandoned out-of-town apartments.

From the next-door poems footsteps clatter
Around the memories and short-cuts more
Deceptive and deceiving than
Our soles. Which we displayed like gifts
Willed to us in an early Romanesque church
Sheep have moved into. Grazing day-long
On cyclamens around the humble groves with the scent
Of parting ways. I said already, long before,
In unfinished market squares, it is hard
To die in Šotovento. Even in the jeep
Inflaming our flanks.

That's so. They're echoing.
...