Silent Refugees Poem by Miroslava Odalovic

What are we left with
When years and health are gone
When tents fall down under the roofs
When the shelters no longer shelter

When winters close down frozen and fireless
When summers burn crying for some ice
When springs forget to grow
And autumns die within a leaf

Who are we left with
When all the beloved are gone
When the helpful can no longer help
When there are no more roads to run
When the vacuum of the universe
Closes beyond our heads

Silent refugees from the earth
Silent refugees from the sky
In Who we shall die





Tihe izbjeglice

Sa č ime smo ostavljeni
Kad prođ u godine i uruč i se zdravlje
Kada se šatori pod krovovima ruše
Kad više nema skloništa

Kada se zime bez vatre smrznu
Kad ljeta prže i vape za ledom
Kad proljeć a zaborave da rastu
Kad jeseni umru u jednom listu

Sa kim smo ostavljeni
Kad voljenih više nema
Kad i oni od pomoć i pomoć i ne mogu
Kad više nema puta kojim bismo jurili
Kad se praznina svemira
Zatvori iznad glave

Tihe izbjeglice sa Zemlje
Tihe izbjeglice iz neba
U Kome mi ć emo umrijeti