Branko Čegec

When I stopped writing reviews
I wrote them in every sentence that I uttered.
When I stopped writingWhen I stopped writing reviews
I wrote them in every sentence that I uttered.
When I stopped writing
...

The triumph of numbers comes off the screen.
I slow down, powerless and silent.
As if renewed
in the belated philosophy of language and wine
...

yves sent me a text message:
for three days now some italian girl's been watching me under water.
i watch her too, down there we're naked and alone. on the surface
we don't know each other.
...

after two hours of nervous ride on a dirt
road, we drove, still hot from the trip, into an automatic
car wash. thick foam darted out of
...

I felt his gaze the moment he entered.
medium height, broad shoulders, grey hair.
maybe from germany. I didn't hear him speak.
I crouched above the box with fish pate, pasting prices.
...

dragozetići village is on the island's far northwest.
just outside porozina ferry port.
steep approach, narrow streets, houses with terraces,
a church and an old italian school: a huge building with big
...

the repertory unexpectedly worsened.
the singer began to loose his ear and his voice.
the heat was insufferable, the headache seemingly endless;
the tepid beer, the intolerable racket,
...

yves sent me a message:
a girl from italy watches me under water for the third day, and i watch her.
we are there, naked and alone. above we do not know each other.
...

after two hours of nervous driving on the gravel road
we entered, still steamy from the journey,
the automatic car wash. a thick foam gushed
...

then he stopped and stared at me,
knowing he was never to see my eyes again.
what a feeling of emptiness!
...

The street was empty when with a gloomy laughter
I stopped the progression of transience and mortar,
a different picture of love seeping from it.
...

Ulica je bila prazna kada sam sumornim smijehom
zaustavio slijed prolaznosti i žbuke,
iz kojeg se cijedila drukčija slika ljubavi.
Praporci taštine i goloruka simetrija
blijedili su poput mladih mirisa i biblijske nostalgije.

Na istom sam mjestu susreo toplinu
njezinih dugačkih prstiju, u kojima se
sramežljivo pritajila drevna opasnost piromanije
i onaj, svima tako drag, matematički jasan
osjećaj sličnosti.

Milijuni pogaženih koraka
na vlažnu i blatnjavu pločniku
svjedoče o jedinoj pravoj prošlosti, upisanoj
u mukli kamenjar ulice, zatim u stereotip,
uobličen svakom bjelinom moje usputne rečenice.

lipanj 1991.
...

1.
Prvo je bio listopad i kosa je brutalno odletjela u nebo;
zatim su se potukli psi i ježevi između stupova
Brooklynskog mosta; zatim su propjevali
crnci iz podzemne željeznice.

Bilo je mrtvih i ranjenih, novine su bile
prekrivene glomaznim naslovim
i mojim prepariranim fotografijama.

Kasno popodne vatromet je razvedrio blijeda lica.
Između konzervi i vodopada, između sterea i coca-cole
klizio je samo šum ekrana oslobođenog slike.

Nije bilo kiše, nije bilo anestetika:
fantom slobode krstario je nedostižnim plavetnilom.


2.
Kalifornija je daleko. Rijetko sam odlazio. Pogled
na silikonske grudi jedino je što stimulira.

Sjetne su vinjete umjetnoga svijeta. Složio sam ih u
kutiju, uključio struju i buljio dugo u suhu ljetnu noć:
odvrtjeli su se jahači valova, momci s obale,
karambolirani singlovi, cijela epoha filigranske plastike.

Ponekad od svega zabole oči. Tada se razlijem
u maskirnu tkaninu i razvijem tekst, tekstil, telepatiju . . .

Lijepa i tužna djevojka u meni,
nakon svega, poželi mi laku noć.

1992
...

yves mi je poslao sms:
jedna me talijanka već treći dan gleda pod vodom.
i ja gledam nju. dolje smo goli i sami. gore se ne poznajemo.
rekao sam mu, u našem svakodnevnom slengu:
bi kul! stej vel! nakon toga je, po podacima iz sljedeće poruke,
ponovno zaronio, jer "je dolje mirno i neponovljivo lijepo".
razumio sam njegov vapaj, na drugoj, udaljenoj obali.
zatim sam zaronio u orijentalne priče marguerite yourcenar:
otputovao u kinu, pa u kotor, dubrovnik, pa opet izronio
melankolično, makar to više ni približno nije u modi.
vidio sam nekoliko talijanki, četiri čehinje i sedam tustih mađarica.
vidio sam suncobran koji se vrpoljio u ritmu tijela,
vidio sam i jedne modre, neumorne i preduboke oči:
htio sam u sebi zatomiti strast za ronjenjem, ali nisam
mogao skinuti pogled, nisam mogao nataknuti sunčane naočale,
uopće: nisam se mogao pomaknuti s mjesta u pijesku,
u koji sam, staloženo i nijemo, tonuo i tonuo.

2001-08-18
...

zatim je stao i pogledao me u oči,
znajući da se u te oči sada zagledao zadnji put.
kakav osjećaj praznine!
kakva groteska!
gledaš i znaš da nećeš nikad više.
zatim su ispucale usne na krajevima.
zatim je sjaj u očima utonuo u neodređeno.
zatim su se ruke nemoćno objesile o ramena ...
posljednji galop na stranputici.
posljednji odsjaj mjeseca u zastakljenu oku.
ono se zatim ugasilo, obustavilo slanje poruka
satelitskim vezama prema kraju života i ravnodušnosti.
oh, kakva sprdnja s ljepotom i banalnošću!
s visinama i nizinama!
nizinama paragvaja.
nizinama finske.
nizinama kirgistana.
nizinama tajske.
nizinama wisconsina.
nizinama nizozemske,
oh, kakva geografija asimetrije i celofana!
kakav zaguljeni vodopad rituala i peronospore!
curi gnoj i jakobinsko blagostanje,
ranojutarnje pripetavanje s konja na magarca:
u sridu!
u ništa!
samo vodopadni tutanj pred umornim očima:
odakle smrt se primakla?
tako sastavlja popis nasilja i megalomanije?
kako ugasiti tv?
...

nakon dva sata nervozne vožnje po makadamskoj
cesti ušli smo, još vreli od puta, u automatsku
autopraonicu. iz mnogobrojnih je mlaznica
sunula gusta pjena i vidik se u vozilu sasma zamračio.
uzela sam njegovu desnu ruku i privukla je na svoje koljeno.
slika svijeta u hipu se promijenila: kao da ga je
ošinula adrenalinska metla, šmugnuo je rukom
prema gore: vlaga je probila gaćice brže od slapova
koji su se rabijatno slijevali niz svijetle padine vozila.
naglim je pokretom istu ruku zavukao ispod moje guze,
ne pomičući se sa sjedala, i tankim nervoznim srednjakom
počeo dirigirati ratnu izvedbu beethovenove devete,
meni uglavnom znane iz paklene naranče: filharmonija,
jedan poznati židovski solist teško pamtljiva imena,
jedna treperava svjetiljka daleko od pozornice
i ruka koja dirigira energičnim pokretima.
sagnula sam se brzinom jaguara i tako mu
otvorila put. jednim trzajem rascvala sam zatvarač
na njegovim tamnoplavim bermudama s džepovima
sa strane i veseli, lijepo oblikovani kurac već mi se
koprcao u ustima. snažno sam svrdlala jezikom,
sve dok me sladunjavi preljev nije
podsjetio na okolnosti. po satu na armaturi
prošle su četiri minute, ako sam dobro zapamtila
vrijeme ulaska. veliki višecijevni fen sušio je
automobil koji se ljeskao pod nepodnošljivim
svjetlom još vreloga ljetnog popodneva.
upalilo se zeleno na semaforu i on je
rutinskim pokretom ubacio u brzinu.
blagajnica na izlazu lijeno je
mahnula pozdrav.

2001-08-26
...

još s vrata osjetila sam kako me gleda.
srednje visine, krupnih ramena, prosijede kose.
ne znam je li bio nijemac. nisam čula kako govori.
čučala sam nad kutijom s ribljim paštetama i lijepila cijene.
bijela, visoko raskopčana kuta; tek tada sam shvatila previsoko.
ispod nisam imala ništa. bilo je sparno, a kuta ionako
ne ostavlja mnogo prostora. voljela sam zaboraviti gaćice.
mislim da nisam osobito lijepa. sitan sam i pjegava,
no vitkih, otočkih nogu, oblikovanih kamenom i šipražjem.
dorađenih valovima, naizmjence jugom i burom.
možda nisam ljepotica, ali noge su mi stvarno lijepe.
on je stajao skamenjen. nije mogao odlijepiti pogled.
kao da nikad nije vidio ženski čuperak. ili ga, moguće,
nije vidio ispod bijele kute. ona mu je davala
posebnu mekoću i zagonetnost. i ta mala kovrčica
što se isticala u kontralihtu: kao da sam bacila golu udicu
u kore iza punte, a riba je zagrizla istočasno i sad je
ni ne pokušava ispustiti. već sam namjeravala ustati,
kad me pogled prikovao za kutiju. nisam se uspjela mrdnuti.
bila je to hipnotička paraliza, ili neki teži slučaj.
priču je sjebao neki talijan s debelom gospođom.
ušao je u dućan i galameći protutnjao između svih
kupaca. zajedno s gospođom ispriječio se između nas,
ispred hladnjaka s mlijekom i sirevima.
lijepi su trenuci očito kratki. vidjela sam prosijedu glavu
kako se udaljava prema blagajni. ustala sam i zakopčala
tri slučajno otkvačena gumba. je li danas utorak?
nakon posla ostat ću u kući. od nekih dana ne treba tražiti više.

2004-08-10
...