Bog razmišlja o meni i jede me.
Tomaž Šalamun
DROBIMO SE I bez tebe
koji nas gledaš, zavidan. Iz
tebe se ne cijedi znoj i ne
kapa krv. Proziran si poput
našeg osmijeha, kojeg nam
daješ, u nedostatku nade, da
si umišljamo užitak svaki put
kad se tresemo od nesreće. I
ti bi rado patio. Ruke su ti
odviše čiste, zar ne? Bilo bi
lijepo upoznati gnjecavost
blata, vrelinu krvi koja oblijeva
dlanove, suklja iz probušena
čela. Ili, recimo, da zapodjeneš
svađu sa mojom ženom? Tko zna
kako bi se izvukao? Rječitiji si, to
znam, ali što je sadržaj tvojih riječi
kada svatko njima raspolaže na
drugačiji način? Priznaj, izgubio bi
bitku s njom. Ona bi šutjela, a ti
ne bi znao koju od riječi da upotrijebiš
kako bi je izgnao iz te šutnje. Uostalom,
još nijednom nas nisi izgnao iz bola,
još uvijek smo unutra, ukliješteni,
jer nas drži vjera u tebe, vjerojatno smo
u zabludi, kao i obično, pa kad je
pomoglo? Zapravo, cijelo ovo vrijeme jedeš
svijet, ne možeš se zasititi. Posebno one koji
su svježi, kojima se kapci ne sklapaju i koji
ti plaze jezik, kojima nosevi strše visoko, do
neba, gdje ti škakljaju tabane. Najradije bi ih
zgazio, zgnječio poput. Lijen si i za to.
Možeš otrpjeti. Zatim reći: trpio sam, patio
sam, evo moje istine koju ću vam udijeliti. I
zatim zašutiš, jer je šutnja dokazana
dogma o kojoj se može uspješno sporiti.
Kada u žaru prepirke nekome raspore
trbuh, kaže se, "stvar je izmakla
razumu". Zatim se spori o razumu, a pola
sudionika rasprave umre od dosade.
Pokopaju ih izvan groblja, kao. Znaš koga. Bez
ceremonija. S ožalošćenima odjevenim
u halje od neprozirne šutnje. Sa ciničnim
cvjetovima u zapučku. Flasterom na
ustima i nogama. Neravnom zemljom ispod
sebe o koju se stalno spotiču i nestaju kao
u Argentini. Tko se vrati, užasno je ciničan
jer je pojeo sve cvjetove iz zapučaka
svojih nestalih prijatelja. Koji pak nisu
prijatelji jer šute, iako su nestali. Pa nisu
mrtvi da ne mogu govoriti. Dakle, obvezni
su govoriti, izreći istinu. Nema isprike.
Osim možda one koju im ti daruješ.
Darežljiv si kad poklanjaš šutnju.
Njome možete slobodno raspolagati, kažeš,
riječi ionako nisu za vas, ja sam im
jedini tvorac i vlasnik. Ja sam zapisan u vašim
pismima i ja sam sve ono što priželjkujete.
U meni započinje i svršava vaša ljubav. U
započinje i svršava govor. Nitko drugi
više neće moći ništa reći jer nisu ja.
Ja sam vi, sitan drobež bez mog udjela.
Svjetiljka koja se njiše unutar leda
i obasjava ljubav riba.
This poem has not been translated into any other language yet.
I would like to translate this poem