DROBIMO SE I bez tebe Poem by Miroslav Kirin

Bog razmišlja o meni i jede me.
Tomaž Šalamun
DROBIMO SE I bez tebe
koji nas gledaš, zavidan. Iz

tebe se ne cijedi znoj i ne
kapa krv. Proziran si poput

našeg osmijeha, kojeg nam
daješ, u nedostatku nade, da

si umišljamo užitak svaki put
kad se tresemo od nesreće. I

ti bi rado patio. Ruke su ti
odviše čiste, zar ne? Bilo bi

lijepo upoznati gnjecavost
blata, vrelinu krvi koja oblijeva

dlanove, suklja iz probušena
čela. Ili, recimo, da zapodjeneš

svađu sa mojom ženom? Tko zna
kako bi se izvukao? Rječitiji si, to

znam, ali što je sadržaj tvojih riječi
kada svatko njima raspolaže na

drugačiji način? Priznaj, izgubio bi
bitku s njom. Ona bi šutjela, a ti

ne bi znao koju od riječi da upotrijebiš
kako bi je izgnao iz te šutnje. Uostalom,

još nijednom nas nisi izgnao iz bola,
još uvijek smo unutra, ukliješteni,

jer nas drži vjera u tebe, vjerojatno smo
u zabludi, kao i obično, pa kad je

pomoglo? Zapravo, cijelo ovo vrijeme jedeš
svijet, ne možeš se zasititi. Posebno one koji

su svježi, kojima se kapci ne sklapaju i koji
ti plaze jezik, kojima nosevi strše visoko, do

neba, gdje ti škakljaju tabane. Najradije bi ih
zgazio, zgnječio poput. Lijen si i za to.

Možeš otrpjeti. Zatim reći: trpio sam, patio
sam, evo moje istine koju ću vam udijeliti. I

zatim zašutiš, jer je šutnja dokazana
dogma o kojoj se može uspješno sporiti.

Kada u žaru prepirke nekome raspore
trbuh, kaže se, "stvar je izmakla

razumu". Zatim se spori o razumu, a pola
sudionika rasprave umre od dosade.

Pokopaju ih izvan groblja, kao. Znaš koga. Bez
ceremonija. S ožalošćenima odjevenim

u halje od neprozirne šutnje. Sa ciničnim
cvjetovima u zapučku. Flasterom na

ustima i nogama. Neravnom zemljom ispod
sebe o koju se stalno spotiču i nestaju kao

u Argentini. Tko se vrati, užasno je ciničan
jer je pojeo sve cvjetove iz zapučaka

svojih nestalih prijatelja. Koji pak nisu
prijatelji jer šute, iako su nestali. Pa nisu

mrtvi da ne mogu govoriti. Dakle, obvezni
su govoriti, izreći istinu. Nema isprike.

Osim možda one koju im ti daruješ.
Darežljiv si kad poklanjaš šutnju.

Njome možete slobodno raspolagati, kažeš,
riječi ionako nisu za vas, ja sam im

jedini tvorac i vlasnik. Ja sam zapisan u vašim
pismima i ja sam sve ono što priželjkujete.

U meni započinje i svršava vaša ljubav. U
započinje i svršava govor. Nitko drugi

više neće moći ništa reći jer nisu ja.
Ja sam vi, sitan drobež bez mog udjela.

Svjetiljka koja se njiše unutar leda
i obasjava ljubav riba.