(FRIGANI ŽIVCI:) ZVUKOVI Poem by Mario Suško

U mojem je mozgu zvuk
kad držim oči zatvorene, visina
njegova sve jača i jača,
budim se, hoteći ga izvući
poput čarobnjaka što poteže
nit iz svojih nacerenih usta
s uredno nanizanim sjajnim iglama.

Nekoć sam prekrasno zviždukao,
pjesme Modugna, Endriga, ali
ne više. Sad samo šištavi zvuk
izlazi, kakav je djed
proizvodio kad se vratio doma
nakon operacije raka na grlu.
Katkad bih se gotovo smijuljio
nakon sto mi je htio nešto kazati,
oni siiisss i iiiizzz sve vrištaviji,
postajući manični zviždeći kotlić.

Natrag sam u hotelu, u krevetu,
ostrugavši šest mjeseci blata, gledajući
kako ga grkljan kade usisava;
pometnuo sam samoga sebe,
ali ne mogu spavati, nakon osamnaest
sati puzanja, bježanja, hodanja, letenja,
budući nema zvuka projektila,
haubica, samo udaljeno zujanje
strujnih žica. Tišina je postala
moja mukotrpna zveka, mrtvačko zvono.

U inom svijetu poslije, gdje rak
ne dolazi od stresa, friganih živaca
običavala je majka reci, il kratkog
spoja u umu, pa sam kao dječak
često mislio kako je oblik
ludila, nego od zidova,
cigareta (djed nikad nije pušio),
kemikalija sto svojataju nevinost
na omotima, čujem kako titraj
sunčeve boje bljesne, režući mi dah,
čini da moja glava eksplodira
poput lubenice na tržnici raznesene
zrnom snajperiste, njezino vodenasto
meso pljusnuvši na moju izblijedjelu
košulju, kao da je slikar poprskao platno,
dok sam ja, moje uši zaslijepljene
vriskovima, pokušavao otkinuti
histerično crne koštice, preobražene
nenadano u mahnite smolaste krpelje.

Zvučni valovi proždiru živčano tkivo
u mojem mostu, glava mi poskakuje
kao da je krpena lutka dok ju pritišćem
na jastuk, potežući beskrajan nevidljiv
kirurški konac iz grla s treperavim
iglama, izmjeničnom staničnom
strujom što tresti u djedovim jabučicama.