Pismo, iz Vinkovačkog rova
Nekakvo teško, maglovito vrijeme, vrane kriješte,
pužu sati, gore zapaljene kuće,
vjetar suze Vinkovcima raznosi kao lišće tuge.
Nebo prazno, samo zatrovanim zrakom pjevaju budale,
a ja te ljubim u mislima mojim uplašenim.
Oko mene pustoš pjeva smrti hropotom,
netko ili nešto sunce je ugasilo nedaleko u Ervenici.
Pokraj mene, nekoliko osoba tvrdoglavih
dišu isti zrak, strah i život,
sve drugo je prljavo i amoralno...
Tama...šuti zemlja crnica, naša hrvatska,
božanstvena tišina, tek jauk umirućih, krikovi,.
krv...strah se može osjetiti, napipati, zjenice široke.
Stomaci prazni,
mi, gladni i žedni,
moli se krunica..ispovjedaju se grijesi...
Osjećaji, suze vjetrovi,
Bog nas napustio,
ja još mislim na tebe..poljubac ti šaljem, brišem oči,
čekam..zurim u daljinu..tišina, smrtna, strahomorna.
Gledam u dim; šute topovi i ptice,
čekam smrt ili tko zna?
This poem has not been translated into any other language yet.
I would like to translate this poem