MESTIZO Poem by Robert Perišić

MESTIZO

Gđico, pod Vašim prozorom sjedi gentleman Joao
crno mu srce, dalek prazan dom. izvin'te - taj
rever, ruža, košulja od bijela lana
i njegov tamni vrat
čekaju Vas. svake noći pred morem govori: guapa
guapa guapa i mjesecu pokazuje zube Joao Carbina,
Cigani pjevaju:
pred kućom Vam momak stoji mlad
ne bud'te zla Paola Martin

San Juan Daily (24. 6. 1909.)
bio je već potpuno sam i nerazuman
'. . .izbezumljen od zlata . . . čučnuo sam
na obalu i šibom udarao po moru . . .'
(uhapšen
na osnovu tog iskaza
u ovom neobičnom slučaju)
a nesretna
Zla Latinka, nazvao ju je tako zbog njene okrutnosti,
u to doba je, obično, potpuno gola hodala plažom
i mrežom lovila rijetke
noćne leptire

. . . pojest ću jabuku
okorjelu u . . .
jer ne može misliti, zvijer je prebrza
nema toga što ne govori
osumnjičen za umorstvo
u ćeliji s jednim bivšim ispovjednikom
koji će ga primirivati
i prije suđenja mu tvrditi
da 'priznanje sa sobom
nosi zajeb . . .
jer su male kurve pune kostiju'
koji će mu dugo objašnjavati
uopće, oni će razgovarati dugo
Joao Carbina će shvatiti neke stvari
i postat će još gori, još puno gori

COMMENTS OF THE POEM
READ THIS POEM IN OTHER LANGUAGES
Close
Error Success