NAJVAŽNIJE JE OSTATI MIRAN Poem by Tatjana Gromača

Dok sam hodala ulicom
vidjela sam tipa kako izlazi iz auta
s revolverom u ruci.
Upravo je u tom trenutku
skužio da ga promatram.
Pogledao me opako,
kao: "i tebe ću ubit kučko."
Brzo sam maknula pogled.
Pravit ću se kao da sam vidjela kitu cvijeća
a ne pravi pištolj.
Najvažnije je ostati miran.

Sljedećeg trena bilo mi je svejedno.
Čekala sam da mi metak doleti u leđa.
Kao da me nešto zasvrbilo
a on će me samo počešati.
Gledala sam mjesec gore na nebu.
Bio je pun.
Ovo je sasvim O. K. vrijeme da umrem.
Baš sam se nekako osjećala kao da sam raskrstila
sve sa svojim životom.
Onako smireno, okupano i opranih zubiju,
pred spavanje.

Ljudi su iznosili televizore i stari namještaj pred zgrade.
Bila je to prava invazija znojnih tipova
u potkošuljama i natikačama
koji šutke tovare na travnjak
sve to zarđalo pocinčano željezo, kromirani aluminij
i ostalo.

Izgledalo je
kao da su i oni raščistili sa svojim životima.
Još samo da izbace smeće iz stanova
pa može doći tip s revolverom u trenirci
da ih sve redom pokoka.

Bit će da je frajer razaslao dopise
po kućnim savjetima.
"Ubijam po kućama.
Prije smrti obavezno očistiti stanove od starog namještaja."

Tamo iza,
kod drugog bloka nebodera
klinci se igraju skrivača.
Ni ne slute da iza mene
hoda striček s pucaljkom u gaćama.
"Jel ti bolja Martina ili Mirela?"
Pitala je klinka klinku
dok su trčale da se skriju.
Nisam čula što joj je ova odgovorila.