PREMOŠĆIVANJE Poem by Mario Suško

kad god trepnem
pamćenje me goni
čopor nesmiljenih divljih pasa
ustremljenih na moj grkljan
gdje besplućni slogovi sanjaju
o rici
dok oni
isplaženih jezika
čine se nijemi
sjenama
oblaka
kojima se vjetar poigrava

ovo nisam ja
ovo nije zbilja
opetovano govorim
inim životinjama
s one strane gaze
što ravnodušno pasu dalje

pogled je moj
prikovan na vlastitu mi sjenu već uhvaćenu
noge joj u zraku
poput onih mojega drvenoga konja
nakon što sam jednim zamahom ruke
boj odlučio dobiti

sad ako stanem
ne maknem se i ne trepnem okom
hoće li me pretrčati
i ja znati
što se imalo zbiti
moralo se zbiti

komadi stakla u mojem obrazu
smrad puščana praha u nosnicama
bljesak svjetla u zjenicama

sve to dostatno
da ruka okrene
stranicu
i preda sve
zaboravu