Majka će sjediti za stolom
u hladnoj bijeloj kuhinji,
čekati da joj donesem
knjigu u kojoj pišem
kako sam iskopao njezine kosti
da ih doma odnesem.
Bit će tamo, rekonstruirana
poput pročelja kuca,
dok ću se ja pitati koje je stablo
u parku sto nikad vise mladice
neće pustiti lijes njezin bilo.
Ruka će moja mirisati na zemlju
i trulo lišće dok okrećem
stranice, tražeći neki dokaz
koji neće prebojena istina biti.
Znadući gdje ona doista jest
zaboravit ću možebit gdje ja jesam.
Kazat će, nikad nisam razumjela
tvoje pjesme, i ja ću gledati samoga
sebe kako blago zatvaram knjigu
u njezinu krilu, gradim se da imam
krivu stranicu, krivu kuću i krivi grad.
This poem has not been translated into any other language yet.
I would like to translate this poem