SRETNE ULICE IV Poem by Delimir Rešicki

na svome hrbatu
po svojim stegnima
u haustoru u komu su klinci
vulvu naslikali kao romboid
kineskog zmaja po sredini svemira
u koga se vinula valera
na svome stomaku
po svojim očima
po zemljovidima mehaničara
koji putuju zemljom
otkupljujući užad
satkanu od tvojih bespolnih glasnica
na svome potiljku
po aortama ljubavnika
u kojima ključaju
taximetri otmjene prostitucije
kada suludi sekreti jeseni
plaču u očima prodavača kino karata
za brončanim prahom božanske grete
koja cijele noći obilazi napuštenu dvoranu i
s ulegnutih stolica
otire tragove svojih usana
i nikada neće umrijeti
na formularima u čijim se pagodama
specijalno testiraju inteligencija i
kičmena moždina
po girlandama i gondolama
smirenim slikovnicama predgrađa
sasvim blizu k tebi
kako bih mogao gledati
kako se u teškim mukama
ispod mirne površine vode
rađaju koralji i genocid

zato napiši, napiši me
bilo čime ulico

pisati znači depilirati
tvoje podatne jezike