VENECIJA Poem by Borben Vladović

Umrtvljen ispred luke
osoljen još od valova Atlantskog oceana
teretni, kao nos od sunca oljušten, brod
iz helikoptera čini se s gradom
tvori zajedničku sliku
No njihova udaljenost je velika
poput staroga mornara i njegove mladosti
u ovoj istoj luci kišne Venecije
Gleda mornar u nepromijenjenu panoramu
u te razvedene, lijepe, mokre i uspravne
škatule štavljenoga kartona
Pomišlja, treba li i ovaj put otići
među venozni splet gradskih ulica
nalik njegovim nabreklim modrim žilama
na listu neishodane noge
Mjeri udaljenost broda od grada:
može se malim čamcem
a i preplivati se nekada moglo
ali prema onoj sićušnoj zgradi s kupolom
na pola puta do njezina gata
namreškalo se more u obliku otiska
njegova palca prvi put otisnutog
na venecijanskoj staklenoj ruži