Dugme Poem by Knuts Skujenieks

Poput stabla trešnje koja na vršcima čuva
Posljednje plodove -
Tako i ja čuvam svoju pokidanu košulju
Njeno jedno jedino dugme.

Kad se izgube suveniri i nada
Kad breme postane previše teško
Na prsima potražim dugme
Koje si prišila.

Usprkos godinama i gladi
Usprkos snijegu i snu
Zašila si me za konac mog života
Ljupkim nitimi vječnosti.

Dani smjenjuju noći. Gledam
Jedin jedini svijetli prozor.
Nije to prozor već moj život što plamti
Na mojim grudima tvoje prišiveno dugme.