Prepleteni Poem by Knuts Skujenieks

Kada ljudi pročitaju ovo gorko prepletanje
One riječi koje nisu tražene ni izmoljene
I pomisle kako su nastale
O kome će više razmišljati? Tebli ili meni?
Kad ljudi počnu misliti o duši tako samotnoj
Koja čak i onemoćala može obasjati sunčevu zraku
Hoće li reći dobro na svijetu još uvijek imasunčevih zraka
Hoće li znati što hrani sunčevu zraku?
Osobno ne znam moja draga
Ti daleki šuplji zvuk zvona
Ne znam ali te osjećam
I na papir stavljam još jedan stih
Ti drhtiš kao zrak od lepršanja krila
Nam mojim nadama i mojom tugom
Možemo se razdvojiti poput niskih oblaka
Ali ne budimo se hladni i otuđeni
Za druge možemo se odreći jedan drugoga
Ali mi se ne mimoilazimo
Možda smo ogorčeni zbog izdajje života
Ali okovani smo ne samo ljubavlju
Iz zajedničkog odbijanja ložimo istu vatru
Iz zajedničkog duhovnog tkiva
Ako se umoriš znaj da će ljudi čitati
Iznova i iznova tražiti sunčevu zraku
A prepleteni mi smo u vezi
Pjevam o tebi dok me vodiš
Tvoj dah u svakom slovu
Pola od njega sam ja