Prijatelju Poem by Ladislaus Kish

Prijatelju, ja ti pišem pismo,
mi odavno vidjeli se nismo,
od zadnji put uz pećenku, rakiju i vino
kao šokci kad smo, divanili fino.

Slavonija, uvijek ista,
na travi se rosa blista,
rakija se dobra peče,
Bosut isto lijeno teče.

Još padaju tople kiše,
vjetar zlatno žito njiše,
još šokačko oko šara
i plodove jesen stvara.

Nisam dobro. A kako si ti?
Puno tuge ima u meni.
Tužan sam ti kao modra ptica,
kao lasta jesenska samica.

Sjećaš li se konja naših vranih,
na putima kasom razigranih,
kako zimi teške sanjke vuku,
mi držali curice za ruku.

Sjećaš li se noći naših p'janih,
kad smo išli istoj snaši,
pratili nas tamburaši,
pa do jutra s njom se ljubili.

Godina se dosta ima, teški teret na leđima
nećemo se vidjet više, pa ti ovo pismo pišem,
prijatelju, dođi k meni ti.