SADA JOŠ MOGU Poem by Dubravko Detoni

Sada još mogu općiti samo s tvojim glasom. Dotiču me blijeda vlakna tvojih uzvika, žare se nabubrjele bradavice dlakavog telefona, cijedi mi se po koljenima i gnjatu kipuć sok iz tvojih riječi, bulji u mene glatko otvorena rupa daljine. Istiskujem se kao pasta iz tube vremena, sjedim u mokro-mirisavim udubinama tvojih šutnja. Nitko na svijetu ne može na staro mjesto utisnuti antene na uzdignutu gorostasu mojega slučaja.