Travanj Poem by Ladislaus Kish

Travanj je, sunce iza oblačja spi,
romore kiše hladne i teške,
plaču, suzama rane vremena peru,
peru nepravdu, krv i ljudske greške.

Ja kroz okno motrim pokisle ptice,
usamljen kao drvo bezvoljno sjedim,
u meni se bol umotana tugom stisla,
svoj dijalog sa sobom besjedim.

Propupala priroda, netaknuta djeva,
zamirilo cvijeće, drveće se listom budi,
slavonske duše zelenilo se njiše,
ljubav kao jabuka crvena rudi.

Ljudi u maskama življenja raznog,
bez riječi, domu svom u zagrljaju hode,
zvonikom zvon, odjekuje pjesma kiši,
to kao da nebo i zemlja razgovore vode.

Mislim; sutra će možda sunce toplo sjati,
poput majke nježno milovati mi lice,
zapuhati će vjetar života, slobode i vjere,
opojno mirisati ruže crvene ljubilice.

Jedan dokon dan izgubljen kao san
će vjetrom putnikom neprimjećen proći,
na večer ću s suzom u zelenom oku usnuti,
a zvijezde će ludovati s mjesecom cijele noći.