RUŠENJE ORFIČKOG HRAMA Poem by Milorad Stojević

Malo je željeza i mašte
u vjetrovitim hodnicima.
Od njih je nastao pokrivač kiše.
Kažu. Tko to govori taj sigurno nema
svoju glavu, ili se smrznuo prije nego je
sadržaj misterija bio završen.
Žrtve se sklanjaju u drveće i maglu.
Veli mi glas: Čuvaj se otrovnih
stvorova, imaju odoru ljudi ali
žive od snage posvađanih bogova.
U zemlji grobova pjevaju se sibile i
nitko neće pričati o poeziji,
nitko o njenoj ekonomiji izraza.

Mramor i spirale neće biti supstance,
rublje još manje. Mogao si blagovati
noću, reče kroz grkljan mag koji se
prerušio u strah a njegova bolesna
koljena cvile: Misliš da se
razlikuješ među priviđenjima?
Rekoh: Zmija dolazi piti tvoju
a ne moju sjenu, ali on to poreče
kao da ližem svoj jezik od balzama.

Himere će me ubiti.
Vene su staklene.