Pavol Janik

Pavol Janik Poems

Barefoot
you leap from star to star.
And each time there's a chime
...

Ustajao vazduh.
Kao da su ilustrovani časopis,
prelistavam kroz tvoje oči.

Čuti tišinu,
kako korača u novim cipelama
i kako stišava zujanje pčela.
Neko nas nametljivo dira krilima.

Reče, da si gledala
kako s neba padaju ptice u plamenu!

To samo na dnu tvojih grudi
nešto neprestano kuca.

Pixiades, Smiljana
...

Ja,
TI,
ON,
i još neko

-četvrti kao dimenzija,
peti kao godišnje doba,
šesti kao smisao,
sedmi kao kontinent,

osmi kao dan u nedelji,
deveti kao šiljak osmougla,
deseti kao Betovenova Deveta simfonija,
jedanaesti kao zapovest,

dvanaesti kao fudbaler,
trinaesti kao apostole,
četrnaesti kao petak trinaestog,
petnaesti kao Louis Quattorze,
šesnaesti kao petnaesti,
sedamnaesti kao šesnaesti,
osamnaesti kao sedamnaesti vek,

dvadeset drugi kao oko,
trideset prvi kao trideset procenata pada obaveza,

trideset treći kao zub,
trideset četvrti kao Kristov vek,

-beskrajan kao bog
i bespolan

nemoćan kao
ljubavnik,

bezbolan
i zbog toga bezosećajan,

neotkriven kao bog
u svetu koji nema druge bogove,
bezbožan kao bog
ko nema boga ni pored sebe
ni iznad sebe,

bez dna kao nebo,
neobuzdan kao vetar,
bezgraničan kao misao,
bestelesan kao duh,

bezimeni posednik nepoznatog imena,

beznadežno bezgrešan,

bez cilja kao večni trkač,

bez deteta kao otac
razapetog sina,

Bezrazložan kao smrt
i tako nepokajan,

beznacionalan kao bog
svih ljudi
i stvorenja sličnih njima,
bez vida i lica,
bez nogu, šaka i krila,
kose i zuba,
siguran kao luka
za besmrtne lutalice,

bez obaveze kao obećanje,

neuporediv u savršenstvu,
stvoren u sopstvenom domu,
nesmišljen kao dodir,
bespomoćan kao delo,
besan kao noć,
bezbrižan kao ptica,

neutešan kao istina,
nesavladiv kao najstariji građanin sveta,

okrivljujući kao ljubav,
bez posledica kao pravda,

biće bez boje,
ukusa
i mirisa.

On luta prostorom kao bez duše,
stvoritelj bez roditelja,
bez počivališta,
skitnica bez adrese,

iz iza pamćenja bez posla,
iz vremena bez sećanja na hleb,
zauvek ide dalje bez otisaka stopala,

uvek misli bez uzimanja u obzir,
i uvek isto,

on diše bez ustručavanja,
rađa bez razloga,
bez obzira na sve i svakoga,

ubija bez razloga,
-sve i svakoga,
od početka svih početaka,

on nas napušta bez obzira
na rasu, religiju i krivicu
on uvek pobeđuje bez bitke,
sudi bez milosti,

kažnjava neprestano,
i onda plače bez bola
zbog prosutog majčinog mleka
nevine device,
koja mu je rodila sina
da bi mogao da ga da
da ga đavolski i mučenički stavi na krst
njegov odabrani narod,

tako on vlada svetom bez kontrole
despot bez ičije kritike,

on deluje neprestano bez odmora,
i zna sve bez svesti,

moli se sebi bez reči,
prihvata sebe bez rezerve,

on dodeljuje sebi obožavanje bez obzira,
blagoslovljeno je ćutljiv o sebi,

tako neprestano odlučuje bez svedoka,
bez stiha i razloga,
bez izlaza,

potpuno bez sebe,
bez glave,
pete,
srca,
kapi krvi

bez ičega

Spasi ga dok
još ima vremena.

Možda i nas očekuje
njegova sudbina-
nemilosrdna
prema svim stvorenjima
koja su prevaziđena sopstvenim izumom.

Pixiades, Smiljana
...

Neprestano mi dolaziš na pamet
kao neodloživa pesma,
izvrćući ustaljene poglede na život
i menjajući prihvaćene ideje o svetu.

Nezaustavljivo dolaziš
da naelektrišeš
nepokolebljivo ubeđenje
da je čovek sam sebi dovoljno biće.
Tako živimo stalno nezamislivo zajedno,
daleko jedan od drugog
u našem jedinstvenom snu.
Stalno mi dolaziš na pamet,
kada me iz sna trgnu najezde
tema, likova, slika poezije.
Ja tako znam da sve stvari nerazdvojivo pripadaju sebi
baš kao nas dvoje.

To je ta neodloživa pesma,
čiju srž me siliš da prećutim
kao misteriju,
u kojoj nema mesta za druge
i koja savršeno postoji bez reči
i drugih svedoka.

Pixiades, Smiljana
...

U meni počinje
malo plavkast Božić.
U hotelskoj sobi sneži
naslućujući miris-tvog
beskrajno dalekog parfema.
Smanjujemo se telesno dok
se u nama cena telefonskih
razgovora povećava,
talasi ličnih zemljotresa
i ivice okeana krvi
na krivini puste obale.

Pixiades, Smiljana
...

Na nebu se javljaju
dvolični znaci
besmrtnog Boga.
Đavolski razgovori
ukrštaju se u nama.

O, božanska Dijana,
štiti našu dijagnozu,
propagandu šećerne repe i naftonosna polja.

Sačuvaj u nama to dvojno pozitivno
i pretvori nas u protivrečno.
Nacrte žalosti
i dijamantske krune
stavljamo ispred tvojih dijagonala.
Ah, dvoličnost duplopekmeza.
U dnevnike zapisujemo
naš poslednji čas
i vreme našeg rasejavanja.
Da ne bi zaboravili da umremo,
i najzad se potpuno prospemo.

Pixiades, Smiljana
...

Gde su te stare pesme?
O čemu su bile?
Kome su bile važne?

Negde u nama
od njih je ostala
satnina u Nirnbergu,
frankfurtski pornografski bioskop,
koka kola preko puta Mulen Ruža,
Lenjin u marseljezkom izdanju,
izbledela razglednica Azurne obale,
dokumenti ukradeni u Rimu,
nerazvijene fotografije
Krivog tornja u Pizi,
noć u Firenci,
bolonjski homoseksualci,
golubovi u šest ujutru
na trgu Svetog Marka,
našmakana carinarka
u vozu iz Beča
za Devinsku Novu Ves.

Gde su te stare pesme?
Već ih niko neće zapisati.
Nikada nikome nisu trebale.

U Evropi naglo isključili struju.
Vratila se tama koja je bila
pre pojave svetla.
Idemo po sećanju
po plafonu našeg stana.
Deca nam se smeju iz sna.

Na ulazu u nigde
jednom će nam vratiti novac
za ulaznice
u život,
koji vredi
iako ne mnogo.

Samo se smrt ne plaća.

Pixiades, Smiljana
...

Negde je sevnulo,
kao da je u meni zasvetlela
maglovita uspomena
o postanku svemira.
Mirisala si kao cveće,
čije latice su
snežile na naša tela
i ljutile sve drugove
komunalnih službi.
Tvoje oči, u bilo kom pravcu
da gledale,
svojevoljno su svetlele u tami
kako bi ogledale prigušena svetla
manjih eksplozija na nebu.
Opojno si me lišavala čula
i zdravog razuma
uprkos zakona
o borbi protiv alkoholizma
i narkomanije.

Tobom sam
večito nezakonito opijen.
I danas mi zaustavljaš dah željom
za tobom
u najnezgodnijim trenucima.
Eksplodiraš u meni
kao najbolji eksploziv
oslobađajući snagu
voćnog jezgra.
Pulsiraš u mojim venama
uporna kao oštro svetlo.

Zbog trajnog kršenja
saobraćajnih propisa
uvek će nas kažnjavati
neugasivi požar moje krvi
u istaknutim ogledalima
tvojih očiju.

Pixiades, Smiljana
...

(Za Miroslava Valeka)

Koreni rastu u zemlju kao kovčezi,
operski pevači
onomatopejski ispiraju grlo na pozornici,
bura prevrće talase na obalu kaljuge.

To sve u prvom trenutku
posle zaborava na otkriće Amerike.

Na dnu svoje duše
svako popravlja svoj
lični Titanik.

Nebeski svod se osipa na zemlju
kao blistavi sneg.

I mrtvi ostaju s nama
nemi kao pridike.

Pixiades, Smiljana
...

Otičeš od mene
kao plin.
S divljenjem posmatram
kako samo jednim pokretom,
prebacivanjem noge preko noge,
pališ svilenu haljinu.

Oslepljujućom nagošću protivrečiš nebeskom plavetnilu.

Raspaljen plamenom, a možda i sasvim drugačije,
oslovljavam vatru
koju ti nećeš ugasiti.

Tada sam hteo da bar to najvažnije otkrijem svim
slučajnim prolaznicima,
slučajnim, naokolo kružećim letilicama.

Pa, ko pod takvim okolnostima ne bi zabrljao?

Pixiades, Smiljana
...

Samo za šiljak
pobeđuješ uspešnu slučajnost.

Samo za kap
prevazilaziš sjaj.

Jecanjem
usavršavaš akvarel.

Širiš polen.

Stavimo svoje lice na tvoje
kao na cvetne latice
umorni od toliko okolnog zbivanja.

Dobićeš od nas ime
koje ćeš prisvojiti.

Pixiades, Smiljana
...

(fragments)

2

Sezonski pesnici,
povremeni kritičari
i radnici u restoranu
rastapaju kockaste blokove i košulje
u jutarnju kafu
s nadom
u razumniji zaslađivač.

Zajedno s radnim vremenom
i ostalim imanjem državne banke
sigurno stremimo u ništa.
Smeta nam samo ponekad
ulov slovačkih pesnika
za prekomorske zoološke vrtove.

3

Što se tiče
obrazovnih koncerata
pokazali su se nekorisni
u suzbijanju rasta
cena, dugova i dece.
Ne slažemo se sa
koka-saradnjom pepsi
kolažima.

Navucite rok'en roletne,
neka u nama muzika potamni
ta kruna korena svetla
koja jedino zna
suštinu ljudskog tela.

4

Posle pada anđela
sa dvanaestog sprata
slobodan pad
je postao olimpijska disciplina.
Razvoj raketnih aviona se razvija
na principu anđela
kao helikopteri.
Anđelski vrtuljci
na vazdušnom pogonu
počinju sa površine maslačka.

Produbljivanje i potkopavanje
mira su dostigli vrhunac.
Bežimo odatle,
to nije mesto
s koga treba promeniti svet.

Samo što nam nisu dodelili
Nobelovu nagradu za rat
a naša pesnička creva
će se koristiti prvenstveno za kobasice.

5

Reči odbijaju poslušnost.

Pesma pukla
i izlazi iz nje
scena videa.

Poezija izbegava reči.
Štiti se od njih.

Pobuna protiv smrti
odvija se poslepodne
na obali
u slučaju lošeg vremena
održaće se u penzionerskom domu.

Uhvatite Baudelaira
živog ili mrtvog.

9

Žena puta muškarac je skoro tri.
najpitomija domaća životinja
je svađa.
Pesnički tekstil pojeftinjava.

Mi racionalizujemo polet
koncertnih krila.

Glasamo za Smešanu
i sedam brižuljaka.

Još nije opalo lišće
sa uličnog drveća
a već nas napao sneg.
Opterećen kao Crnac zimi
slušam prolazan teški umni
monumentalni mentol
neka bude tako švajcarski sir.

15

Preterani humor
ulazi u lovorov list
na glavi pesnika,
koji budno bdi
na lovorikama.
Nogice satova
i rukice insekata
pobuđuju sneg u nama.
To je taj poraz normalizacije.
To su te kuće na prozorima,
drveća na granama
i ptice na perju,
sve o ničemu
i ništa o svemu.

17

Torpeda nam eksplodiraju
u smrznutoj krvi.
Ispod njene površine primećujemo
zaveru protiv ljubavi.
U prolećnom povetarcu
postavljamo sebi zamke.

Osvoji nas ljubav
pri prvom dodiru
brzinom strele
zemlja-vazduh-voda-vatra.
Umorni od špijuniranja
u raspuštenoj kosi
nestajemo tiho
kao senke sa gumenim
tabanima.

A ti se u obliku muzike
razlivaš u magli.

Tajanstvena kao sveta kravata
na grlu obešenog
pokazuješ tamo, gde uzalud
zurim.

Nerazumljiva
kao trinaesta odaja
dvosobnog državnog stana
još jednom mi sve
osvetliš i potamniš.

Plamenčić u mraku samoće
raste.
Ura, gori!
Čovek
na granici
svojih mogućnosti.
Ura.
Gori.

Pixiades, Smiljana
...

Ovo sam celi ja
visina 180,
veličine 108-83-107,
težina 73,
pet vojnih kvalifikacija,
i još više civilnih,
smeđa kosa, zelene oči,
rođen na dan
mađarskog ustanka,
stidljiv i kršten,
oženjen sa troje dece,
ne trabunjam engleski,
ali sam svetski čovek.

Pošaljite mi pisma obožavanja
pozdrave i poklone,
knjige i slike,
skulpture i slaninu,
piće i cveće.
Podržavajte svog pesnika,
koji se za vas pravi idiotom.
Napišite mi
na moju evropsku adresu-
Slovačka.

Nazovite me,
svi koji me volite,
koji ne možete živeti bez mene
a ni umreti.
Nazovite broj 314 212,
moj automatski telefon
će odgovarati 24 sata na dan.
Ne stidite se svojih osećanja.
Bog vas posmatra-
učinite najzad nešto glupo.
Uložite nešto na moj račun
SSS 3478228.
Uplatite na moj čisti račun
vaš prljavi novac,
praću ga dan i noć.
Možete se osloniti na mene
da ih proćerdam sam
za razliku od drugih
dobrotvornih organizacija,
božićnih klubova i drugih prevaranata.

Čekam na vaša pisma,
duševne izlive,
i nečisti dobitak.
Znam,
sada se bolji ljudi pogoršavaju
zato što se ti gori nisu poboljšali.
Mogu da cupkaju
dlakavim nogama.

Pixiades, Smiljana
...

Gorući
papiri
Gete
se moli
na srpskom
za četiristo mrtve dece

U Šilerovom kamenom oku
blista suza živa

Čuje se ciganski plač
za malom romskom vilom
na dnu Jadranskog mora

Krv
je neodoljive boje
plavkastog sjaja neba
s kojega kaplje
laka i treperava i svetlucava
kao mlaz majske kiše
da bi oplodila ranjenu zemlju.

Pixiades, Smiljana
...

Las puntas de una ciudad cuadrada
se yerguen en el espejo horizontal
de la bahía plana
rascando el cielo estrellado.

En el mar lleno de luces brillantes
naufragan tus zapatillas bellas y coquetas
en tus pies sensuales
flotando debajo de tu vestido de brocado.

Y hemos desaparecido, en un instante,
como una aguja en el papel de estaño.

Hay cosas que nos llegan al corazón,
Limosinas enormes,
ardillas semicalvas en el Parque Central,
y el cuerpo metálico de la libertad muerta.

Comienza el atardecer en Nueva York.

La oscuridad es reluciente.

La araña metropolitana de mil brazos
cada noche pinta en la superficie de agua brillante
la teoría de Einstein sobre la velocidad de la luz.

Y hectolitros de la sangre de Hollywood
inundarán la pantalla de plata del cielo neoyorkino,
antes que anochezca.

¿Hasta dónde pretende llegar el imperio de mármol y cristal?
¿Cuál es la meta de los rascacielos delgados en forma de misiles?

El Dios compra su 'hot dog'
en el fondo de la calle de las sesenta escaleras.

El Dios es Negro
y ama el color gris del hormigón.

Y su hijo nació
en una caja de cartón
del último modelo de esclavo.

Doubek, Michael
...

Basta enchufarnos la luna al crepúsculo,
como la moneda metida al autómata.
Partidarios de belleza se estremecen de asombro
y a coro declaman el himno.

Ascendemos naturalmente al cenit
como el globo frívolo.

Ya le envidiamos hasta a nuestra fama.

Doubek, Michael
...

Reprendo en vano
a mi mujer
que no amoneste
al genio.
Lo anoté
por escrito
para la posterioridad
como una lección para la vida y la muerte.

Doubek, Michael
...

Provienes de la fragancia.
Una flor arrugada.
Te aspiro como el humo anudado.

Vives en el cielo de estrellas
y en la esfera del cronógrafo.

Me narcotizas seguramente
y más rápido que la luz.

Me duele la cabeza por ti
y hasta ahora te confundo con la música.

Doubek, Michael
...

¡No temas al rebuzno súbito de la orquesta!
Aún no significa que el dirigente
ha visto mi mano en tu rodilla.
Permite un beso.

Date cuenta de que el sexo te alarma no más que
la música está inquieta por el aplauso.

Doubek, Michael
...

Admiro sonrisas
de maniquíes enceradas
y borrachos.

Su fe.
Su humildad.
Su precisión.
Su infalibilidad
determinada por la oficina de normalización.

Admiro
sus almas empapeladas
llenas de la luz y el brocado.
Sus responsabilidades y competencias
excedidas
el precio de taxis.

Me espanta sólo apatía
de personas escuchadas
la respiración grave de los omnibuses de trole.

Doubek, Michael
...

Pavol Janik Biography

Mgr. art. Pavol Janik, PhD., (magister artis et philosophiae doctor) was born in 1956 in Bratislava, where he also studied film and television dramaturgy and scriptwriting at the Drama Faculty of the Academy of Performing Arts (VSMU). He has worked at the Ministry of Culture (1983-87), in the media and in advertising. He was President of the Slovak Writers' Society (2003-07), Secretary-General of the SWS (1998-2003, 2007-2013) and Editor-in-chief of the literary weekly of the SWS Literarny tyzdennik (2010-2013). He has received a number of awards for his literary and advertising work both in his own country and abroad. This virtuoso of Slovak literature, Pavol Janik, is a poet, dramatist, prose writer, translator, publicist and copywriter. His literary activities focus mainly on poetry. Even his first book of poems, which appeared a quarter of a century ago, attracted the attention of the leading authorities in Slovak literary circles. He presented himself as a plain-spoken poet with a spontaneous manner of poetic expression and an inclination for irony directed not only at others, but also at himself. This style has become typical of all his work, which in spite of its critical character has also acquired a humorous, even bizarre dimension. His manner of expression is becoming terse to the point of being aphoristic. It is thus perfectly natural that Pavol Janik's literary interests should come to embrace aphorisms founded on a shift of meaning in the form of puns. In his work he is gradually raising some very disturbing questions and pointing to serious problems concerning the further development of humankind, while all the time widening his range of themes and styles. Literary experts liken Janik's poetic virtuosity to that in the work of Miroslav Valek, while in the opinion of the Russian poet, translator and literary critic, Natalia Shvedova, Valek is more profound and Janik more inventive. He has translated in poetic form several collections of poetry and written works of drama with elements of the style of the Theatre of the Absurd. Pavol Janik’s literary works have been published not only in Slovakia, but also in Albania, Belarus, Bulgaria, Canada, Chile, Croatia, the Czech Republic, France, Hungary, India, Israel, Jordan, Macedonia, Romania, the Russian Federation, Serbia, South Korea, Ukraine, United Kingdom, the United States of America and Venezuela.)

The Best Poem Of Pavol Janik

VIVACE MA NON SOLTANTO COSI

Barefoot
you leap from star to star.
And each time there's a chime
like the kiss of crystal glasses.
Thousands of your faces
skate with perseverance
on frozen ponds.
I open you with a violin's clef
and seek the bow
whose elasticity can equal you.
Deep in you
instead of strings
I've touched tears.

(1981)

Pavol Janik Comments

Close
Error Success