4. JAVNA KUHINJA Poem by Milko Valent

glazba je javni glas polubogova.
isto tako nema osobne poezije,
nema mojeg i tvojeg dnevnika.
sve je to opći ocean, pjena od snage,
jestiva sperma kratkoročnih jadnika,
javna kuhinja za iskonske mrtvace,
bestidno kušanje krvi i kaosa.
u kuhinji je toplo, radio svira.
poezija se jede srcem:
neopranim rukama bez pribora.
to su shvatili zen budisti
preumorni za ubijanje ili rad
u tekstilnim tvornicama bez bitka.
zato pišu poeziju punjenu metaforama.
žele izraziti dubinu dupina,
pokazati sudbinu kao običnu kurvu na poslu:
bez zaštite, bez prezervativa, bez makroa i bez
rezervnih gaćica u torbici od mučene kože.
kažu: na nirvanu je potrebno malo:
samo epski minimalizam kabrioleta,
vjetar u kosi, noga u zraku, cigareta
u smijehu gubice i puno techno zvuka
za pranje mozga prije spavanja.
kažu: za zen je potrebno više.
ako u kabrioletu čuješ jazz
ti si zen, jebe ti se za sve
pa čak i za mene na čijem si
slomljenom rebru rađala Evu, grožđe,
orgazme, mokre noge, nježnost,
mjesečinu posutu čokoladnim stihovima.
vidiš, poezija je
javna kuhinja, topli znoj mučenika.
oni kuhaju more za opće obroke bez sna.