7. KABRIOLET BROJ 13 Poem by Milko Valent

godinama sam pripremao srce.
djevojke sam krstio površnom tekućinom
i slušao pobjednički instrument
bez sunca u kosi, s ironijom u očima.
svako jutro viknuo bih
a gdje si ti meni
i buncao vrhunska tepanja,
poeziju osnovne krvi
bez soneta i literarnih grčenja.
Petrarca bi od zavisti poslao Lauru
u papinske katakombe zla,
spalio sve stihove
i zatim se ubio guščjim perom.
čekao sam te u mraku
tek procvalih djevojaka.
punih 13 godina studirao sam noć,
plijevio njihove nježnice od loših
prethodnika i pubertetskih neuroza.
ponekad bijah prvi
u nizu malih smrti i velikih snova.
harem na margarinu, kruhu i vinu.
najsiromašniji Casanova u povijesti
novih kuća i malih servisa praznine.
pio sam alkohol sa veselim gubitnicima.
politiku sam pospremio u televizor.
poučavao sam bića priručnoj radosti,
svrsishodnoj ophodnji bokova.
bio sam tek u jednom stihu:
u paklu lakog mesa mladosti,
teške droge za samoću bez mira.
onda je na katedrali
izbilo Veliko Pijano Popodne.
u ekstazi teturao sam pobožno
sve do Zrinjevca,
parka koji je proslavio Zagreb
kao dvaput brušeni klitoris
najskuplju prostitutku Pariza.
plave note, modri tonovi i ti:
plavi anđeo, mali prozirni bog.
odapeli smo plavu sinkopu
i vječno pjevaju vodoskoci,
pivo s pjenom i ludi samostanski
vrtlari bez ikakva obrazovanja.
žubor relativno zdravog ludila,
naša pupčana vrpca . . .
i traperice, olovka, papir, žuto piće,
neuro-neuro u zjenicama.
vječni jazz
u našim kabrioletnim očima