Igra Zamorenog Uma Poem by Marko Mohac

Slatki očaj,
Igram se očima, dok gluposti
vrše invaziju u mojoj glavi
Nema kraja mojoj slavi
Ja sam ludi kralj čiste tuposti

Poštovanje mi ipak daj
Moji svjetovi ne poznaju kraj
Ja ću ti reći kako vile predu

Vidi, koza,
Priviđenja me muče i lagano kližu
Kao da mozak mi ližu topovi
Ružni smotani psi lopovi
Gađaju me podacima koji gmižu

Neuspješno ja vodim ovaj rat
Protiv idiota pomaže samo mlat
Ja sam vojnik koji čuva svoju gredu

No no, pazi znak
Treba čitati samo to prvo slovo:
Dokovi notorni pokad griješe
Orijentir čak u svojoj glazbi pleše
Sati slatko produžuju ovo
A zidovi kradu moj raj
Dižu bjelinu u explozivni sjaj
Anđeli rukama skrivaju lica u redu

Jesam li poludio ili nisam, što je?
Endemi prirode zaista postoje

Laka je sreća tjerati farsu u sklad
Osjećaje pokrivati napuklim zidom
Štitim se od krede klonulim vidom
A svijest me gnjavi jer je još tu sad

Zaista, u boju rado kasne medicinari
Ako ju smiruješ prstima pa te prevari

Mozak