Klupa Poem by Nastasimir Franovic

Na kraju polja brijeg.
Na brijegu usamljenji cer.
Kvrgav nabijen zgusnitim crvenim godovima.
Ljut i stamen.
Ponekad orao suri odmara mirno na najvisočijoj grani, ili sivi soko leti okolo rašćerujući vrapce.
Niti je brijeg kamenit niti je ceru to pravi dom.
Vjetar ga nije mogao donijeti preko puta.
Možda su se djeca igrala žirovima, ili ga je usamljeni putnik donio u džepu i ispustio ga.
Potajno, naseli se cer i poraste tu. Razgrana se i odomaći.
Pod cerom je drvena teška klupa.
Ljeti je hladovina i tišina.
Preko cvjetne poljane seže pogled na strme kamenjare i cerovu šumu gore preko puta.
Prođem i iz daljine pogledam na klupu.
Učini mi se da tamo sjedi moj sin.