Mali Čoban Poem by Nastasimir Franovic

Mali čoban

Mali čoban s jaradima po livadi trči.
Čuva.
Prrr!
Kao pčele pored njega jarad lete.
Čobanu su tek četiri godine.
Na njemu je žuti džemper i gumene plave čizme.
Frulu mu je tata poklonio.
Sve da bude čoban pravi.
Đed ga gleda preko plota, dovikuje, pita.
Kol'ko imaš jaradi čobane?
Zbunio se čoban mali.
Četiri, viče a prstima pokazuje pet.
Smije mu se đed.
Dobar si ti momak, vrijedan, valjan.no si loš čoban.
Neznaš brojat stado.
Nauči do deset, pitat ću te sjutra.
Žalio se majci čoban mali kako nezna brojat stado.
I uveče 'mjesto priče vrijedno od jedan do deset sriče.
Sriče, uči dok ne zaspa.
A ujutru opet provjerava
Podranio bješe izveo je svoju jarad.
Nabrao je trave.
Čupkaju mu jarad sve iz ruke.
Neko čupne i za dzemper žuti.
Sad je čoban pravi.
Umotri ga đede pa ga pita da izbroji od jedan do deset.
Odma' mu je čoban izbrojio od jedan do osam.
I prstića bješe isto tol'ko namjestio.
Đed se smije hvali ga i pita što mu nije brojio do deset.
Ne treba mi više đede.
Jaradi je osam.