Plamen Nutrine Poem by Marko Mohac

Žarko gori
Refleksija u mojim očima
Ja pao sam iz života u svoje dno
I samo pred odrazom stojim razgolićen
Žarko gori
A ja opet osjećam tlo

No nikada nisam tu
Moj duh još uvijek kliže
I sve oko mene se diže
Blješti
Pa se raspada poput stakla u snu

Budim se da svojom rječju sviram
Samo da ugledam sve te zvukove
Kako me bacaju među vukove
Pa se čude
Kada i s njima dominiram

Nemoj poricati tu narav
Divlji stijegovi nas uvijek žele slomiti
No sloboda biva izvan laži,
Kao sneni dio
Slike koja će se prelomiti

Probuđeni bijesi sviću
A ja i dalje u svom miru uživam
I u ovoj tami krvlju mogu pisati
I u samoći
Svijetom ću stvarati jer snivam

Toplina je u mojim prstima
Žarko gori
Jer ništa drugo me ne peče
Samo iznova ja uvijek shvaćam
Da pred plamenom stojim razgolićen
Žarko gori
I sa njime se uvijek vraćam