Potrošene Riječi, Izgubljene Pjesme Poem by Marko Mohac

Čemu trošiti riječi
Na nešto tako bespošteno
kao što je ljubav

Pjevaj mi radije ode,
I pjesme o nekoj ljepoti koja blijedi
Uzaludno gledamo u te sanjive daljine
Uzaludno, dok rosa naših prstiju sijedi

Ne dišemo grimizni zrak
On je prozirna sjena stakala duše
Čiji okreti i mjene samo tako stoje
I lažima naših srca se boje

Zašto ih kujemo
Kad ona je veo samo izabranog loma
Stoji kao pečat njihovog tajnoga reda
I krade tihe poglede nas bez doma

Ljubav je ludost
Ona je sjaj naših sunaca
I vrisak našega tijela
Ona je lažna pjesma
Prosuta u dubinama naših vrela

Ljubav je uspavanka
Skrojena na pragu naših lica
I slivena u okretu naših smjela
Ona je mili pokolj
I zlačani okraj svakog našeg dijela

Stoga, pjevaj mi radije pjesme
I riječi neka minu u tišini do kraja
Da u njoj konačno poreknemo
Kako i dalje stalno vapimo,
Trčimo do tog sjaja