Sestre Poem by Nastasimir Franovic

Sestre

na kraju seoskog puta tamo gdje zavrsava uzbrdica
tračahu dvije djevojčice. Sestre koje ugledaše autobus i zastadoše
zadihao se stari plavi autobus i na kraju uzbrdice stade
sestre zagledahu. nije bilo autobusa u selu odavno stadoše da dodiruju autobus kao nekog velikog dobroćudnog plavog konja
kojeg su upregli da vuče kola
iz autobusa istrča gomila djece razdragane i vesele
zatim tri monahinje i pogrbljeni vozač
pripremio se da pljune i opsuje ali se suzdrža.
moramo malo stati, reče
sestre se pomješaše sa ostalom djecom.
Pobjegle su od maćehe, njeno troje djece i nemarnog pijanog oca
što se poslije posla napije, legne na kauč i hrče
iznenada krenu autobus
na zadnjem sjedištu starog plavog autobusa sjedale su sestre
prvi put se voze autobusom
sjede kao važni gosti i gledaju kroz prozor.
glad im se ugnijezdila u očima
dvije kvrgave male zelene jabuke bile su na podu
trljale su ih o rukav i grizle malim ugrizima k'o neke dame
zaspaše zagrljene i umorne
u sumrak kroz prozor ugledaše rijeku i čobana kako tjera ovce
djeca udjoše kroz veliku manastirsku kapiju
nosila su neke male zavežljaje
sestre nijesu imale ništa u rukama
na vratima manastirskog konaka bila je drvena tabla
na kojoj je bilo ispisano
Sirotište