Smrt Leptira Poem by Marko Mohac

Vrijeme sjedi i gleda kada ponire on tiho
Od rođenja ga je pratio, u rukama njiho
Bilo je tu na svakoj crti, svakoj šarenoj točki
Koja izbijala je, jedna na dan, jedna po noći

Vjetar sjedi i osluškuje prekinute izdahe daha
Od rođenja ga je dizao, budio iz straha
I sada mu opet pjevuši, stakleno dahće
Milene pjesme, lagano u san, i skriveno plače

Svaka rosna kapljica na travnjaku svijetli više
Iznad njih se igrao, poslije jasne divne kiše
I sada tajni odraz nose, čarobne smirene boje
Prosutu dušu, perili neba, drhtavim šaptom kroje

Prvi dodir i prvi poljubac plaha zemlja mu je dala
Grlio ju je mlako, ali sa vjernim ljubljenim hvala
Rastali su se i prije bala, radi beskrajnih visina
Drugo lice, ali dobio je krila, kao kristalna violina

Pao je na haljinu jednog radosnog srca cvijeta
Otvorio ga je pažljivo i legao unutar njega
Osvojio ga je na dar, zbog životnog svog plesa
Tko bi poželio, za vječni san, boljega lijesa

Zadnji zamah pa se oprašta za kraj od krila
Njima se radovao najviše, tu se krila mila
goruća žar i željeni kraj, pod sjenom struna
Obući će ih, i služit će mu, kao posljednja kruna

Vrijeme sjedi i gleda kada odlazi on tiho
Od rođenja ga je pratio, u rukama njiho
Bilo je tu na svakoj crti, i stalno se dići
Mjesečevom sinu, toj bajci, toj svakoj kratkoj priči