Tara Poem by Nastasimir Franovic

Tara

Od sestrinih suza nasta Tara.
Plaču sestre što ih ostavila.
Teče Tara.
Rijeka božijeg dara.
Dom vještih triftara.
Teče silna, sva se pjeni.
Ne uklon' se stijeni,
no sve krči, prti, žuri.
Od Mojkovca do splavišta.
Ispod mosta., pr'o Tepaca
Preko lazi, vrije vrela, brode gazi.
Luke gradi, pa se onda smiri.
Ogledne se malo ko đevojka,
ogledalu svome plavetnome,
pa se opet na put spremi.
Ozgor u vrh gora što gledaju njenu vodu,
na straži su borovi i jele.
Dolje niže blagorodne bukve,
lišćem svojim odašilju pisma,
što ih Tara žurno nosi posestrimi Drini.