Ti Poem by Nastasimir Franovic

Kao pijesak ovlaš dirnut morskom pjenom koža tvoja vlazna
Usne tvoje dva žala, morem riječi talasaju.
Tu meni na uvo.
Ti bestidnice što sve izgovori
I koliko me puta slaga a ja ti vjerovao.
Vjerovao ti svaku riječ i slušao bi još!
Ne bi se umorio jer laž tako lako siđe sa tvojih usana.
Prevarićeš i otići ćeš.
Ostaću da slušam eho tvojih riječi.
Zvoniće sa tvojih usana kao iz školjke prislonjene na uvo.
Gledaću u morsku pjenu što nestaje s mehurićima u pijesku.

Noć će prostrijeti zvjezdani prekrivač preko vedrog neba.
Da se gledamo.
Skrivamo i tražimo.
Da sijamo i utrnemo kao posljednja zvijezda.
Do zore i prvog sunca što se probija kroz krošnju našeg stabla.
U izmaglici podnevne jare da se lažemo.
I ližemo rane kao ranjeni psi.

Nastasimir Franovic