Tišina Poem by Nastasimir Franovic

ko nije osjetio pravu tišinu
nije spoznao bol
koja steže grlo i pritiska grudi
tišina koja dolazi iz spoljašnjeg svijeta
kao protest svemu što postoji
to sve što ne razumije tu tišinu
tišina kao kazna koju zagrliš kao najrodjeniju
unutar ljušture prolaze misli koje se tiskaju
lava misli a riječi nema.
muk
jer se riječju ne može objasniti
tišina kao rana koja ne zarasta
tišina koju ne razumiješ
tišina koja je sve rekla
tišina koja ništa na bolje nije promjenila