UMRIJETI U ŠOTOVENTU Poem by Milorad Stojević

(Sottovento na cik-cak relaciji: Glavotok-Milohnići-Linardići-
-Žgaljić-Bajačić-Sv. Krševan-polje ciklama i pršut kod Kliska)



Lajući na alat izradih ipak dobre.
Cipele za šetnju. I pete su čvrste.
Mirišu po ženskim kičicama i ljepilu.
Koža za kapicu iz jednoga komada.
Okrutno ga srce ponavlja kao sliku
I na drugom dijelu para.

Prolazio sam u njima kroz smrti -
Zamjenjujući ih papučama od lažnog,
I mokrog, filca iz hladna krasa.
(Tako su slatki bakrorezi M-a Cl-a Crnčića
O tim snažnim situacijama našega uma -
Kao ona kada mu Vladimir Lunaček stavi lijevu
Ruku na čelo. Kako je i manirski uobičajeno.)

U bakropisima smo iz praha. Koji nam
Gdjekad pripadaju poslije provala
U napuštene provincijske stanove.

Iz susjednih pjesama koraci klepeću
Po sjećanju i prečicama što nas varaju
Na način perfidniji od naših tabana. Koje
Izložismo kao zavjetne darove u
Ranoromaničkoj crkvi u koju smjestiše
Ovce. Cjelodnevno hranjene ciklamama
Okolo niskih gajeva s mirisom
Razlučenih smjerova. Teško je, kako već
Davno rekoh, na nedovršenim trgovima,
Umrijeti u Šotoventu. Čak i u jeepu
Koji nam pali slabine.

Jest. One ječe.