Vijenac Poem by Nastasimir Franovic

Od versi mojih ispletoh ti vijenac.
U spomen na suzu tvoju čistu k'o zdenac.
Tebi što si mi verse čitala duge
i pričala što se krije iza pjesnikove tuge.

Tebi što si me učila kako je život dvorac.
Kako je svetinju sačinio i poklonio sam tvorac.
Tebi što si se smijala čitajući moje prve rime.
Tebi što si me učila da ljubavi svoje sakrijem ime.

Tebi što svojom rukom ugasi života tvoga plamen.
Suza za nerođenom djecom i ljubav tvoja nesretna.
Srce tvoje što izdrža toliko udara k'o ljut kamen.

U krv ogreznu ura tvoja samrtna.
Tebi umjesto bdenja darujem od versi mojih vijenac.
Na grobu tvome pročitaću ti sonet, moj prvijenac.

Nastasimir Miško Franović