Milko Valent Poems

godinama sam pripremao srce.
djevojke sam krstio površnom tekućinom
i slušao pobjednički instrument
bez sunca u kosi, s ironijom u očima.
svako jutro viknuo bih
a gdje si ti meni
i buncao vrhunska tepanja,
poeziju osnovne krvi
bez soneta i literarnih grčenja.
Petrarca bi od zavisti poslao Lauru
u papinske katakombe zla,
spalio sve stihove
i zatim se ubio guščjim perom.
čekao sam te u mraku
tek procvalih djevojaka.
punih 13 godina studirao sam noć,
plijevio njihove nježnice od loših
prethodnika i pubertetskih neuroza.
ponekad bijah prvi
u nizu malih smrti i velikih snova.
harem na margarinu, kruhu i vinu.
najsiromašniji Casanova u povijesti
novih kuća i malih servisa praznine.
pio sam alkohol sa veselim gubitnicima.
politiku sam pospremio u televizor.
poučavao sam bića priručnoj radosti,
svrsishodnoj ophodnji bokova.
bio sam tek u jednom stihu:
u paklu lakog mesa mladosti,
teške droge za samoću bez mira.
onda je na katedrali
izbilo Veliko Pijano Popodne.
u ekstazi teturao sam pobožno
sve do Zrinjevca,
parka koji je proslavio Zagreb
kao dvaput brušeni klitoris
najskuplju prostitutku Pariza.
plave note, modri tonovi i ti:
plavi anđeo, mali prozirni bog.
odapeli smo plavu sinkopu
i vječno pjevaju vodoskoci,
pivo s pjenom i ludi samostanski
vrtlari bez ikakva obrazovanja.
žubor relativno zdravog ludila,
naša pupčana vrpca . . .
i traperice, olovka, papir, žuto piće,
neuro-neuro u zjenicama.
vječni jazz
u našim kabrioletnim očima
...

sedam je broj teške ljubavi.
savršeni neuro-neuro.
meka svila sunca bez ironije.
čvrsto tkanje kad god hoćeš.
ti si proljeće, vječni jazz.
to znači da imaš zdrave jajnike.
uvijek cvatu, pupaju cijelu godinu.
slušaj more. ne vidiš mu kraja.
na tvojoj terasi nebo je malina,
svijetlocrvena zora.
puca te u oči i s tobom se spaja.
luka je blizu. dođi na molić,
odgurni brodić, pomoli se blizu pučine.
posveti galebove u mozgu.
budi u dobrim odnosima sa sobom.
nemoj biti u pokretu
za instituciju palih anđela.
poleti kao kurva i svetac.
zajedno ste jači, čvrsti kao suza.
sjeti se ptice s razglednice.
htjela je letjeti po šanku
kada si padali plavi ciljevi:
tvoji srpanjski autogolovi
...

umij se već jednom, počešljaj se
i opiši onih tisuću noćnih slika.
varijacije su slatko u istome,
vlažni postupci žeđi.
blizina smrti ih raspaljuje
nikada ne gasi.
to znaju pioniri uređenog nereda,
robovi slobode.
uredi svoj nered, ropkinjo.
otvori ured za pjevanje, pisanje i prcanje.
stavi tablicu: ordiniram od 0 - 24. vraćam se
odmah. ne boj se umora. spavat ćeš
kad umreš puna tri dana zaredom.
...

glazba je glas polubogova.
svaku večer ispiju po svježe jaje
kroz usku trubu.
žumanjci se cijede niz ludilo
u kutu nekog kluba bez portira.
za to vrijeme bogovi šute.
oni su privatne vrline,
intimno donje rublje za dvoje.
bogovi šute i sanjaju glasne
barske zore kao pakao svetog trojstva:
raja, čistilišta i razbludne svetosti.
a ja volim glazbu, golu čipku mesa i jazza,
čipku koju srce nije zaboravilo tkati.
...

music is the voice of the demigods.
every night they each drink a fresh egg
through the narrow trumpet.
yolks drip through madness
in the corner of some club without a doorman.
during that time the gods are silent.
they are private virtues,
intimate underwear for two.
the gods are silent and dream loud
bar dawns as the hell of the holy trinity:
heaven, purgatory and debauched holiness.
and I love music, the naked lacework of flesh and jazz,
the lace that the heart didn't forget to weave.
...

glazba je javni glas polubogova.
isto tako nema osobne poezije,
nema mojeg i tvojeg dnevnika.
sve je to opći ocean, pjena od snage,
jestiva sperma kratkoročnih jadnika,
javna kuhinja za iskonske mrtvace,
bestidno kušanje krvi i kaosa.
u kuhinji je toplo, radio svira.
poezija se jede srcem:
neopranim rukama bez pribora.
to su shvatili zen budisti
preumorni za ubijanje ili rad
u tekstilnim tvornicama bez bitka.
zato pišu poeziju punjenu metaforama.
žele izraziti dubinu dupina,
pokazati sudbinu kao običnu kurvu na poslu:
bez zaštite, bez prezervativa, bez makroa i bez
rezervnih gaćica u torbici od mučene kože.
kažu: na nirvanu je potrebno malo:
samo epski minimalizam kabrioleta,
vjetar u kosi, noga u zraku, cigareta
u smijehu gubice i puno techno zvuka
za pranje mozga prije spavanja.
kažu: za zen je potrebno više.
ako u kabrioletu čuješ jazz
ti si zen, jebe ti se za sve
pa čak i za mene na čijem si
slomljenom rebru rađala Evu, grožđe,
orgazme, mokre noge, nježnost,
mjesečinu posutu čokoladnim stihovima.
vidiš, poezija je
javna kuhinja, topli znoj mučenika.
oni kuhaju more za opće obroke bez sna.
...

sedam je broj teške ljubavi.
to piše na nebu koje te nečujno voli.
na sajmovima proljetne glazbe
ja sam progonjeni Pitagora.
supijan od matematike
forsiram rijeku bez obala:
trodjelnu paranoju početka, sredine i sredine.
vjerujem u slučaj koji režiraju
mudri drogirani bogovi u nama.
zato sam mirno zaspao u tebi.
sanjao sam tvrde bore djevojaka,
brzu inteligenciju i strast kornjače.
praznina u klubu Amadeus i ostalim
djevojkama mogla se rezati nožem
kao kućni ljubimci u afektu.
spavaj, nebo nas nečujno voli.
sutra u sedam popit ćemo kamilicu
i opet raditi jazz.
ono bitno buja polako, nikada hitno.
mi nismo prva, mi smo zadnja pomoć.
baci na sedam i grli do smrti.
...

seven is the number of heavy love.
that is written in the sky that loves you silently.
at spring music fairs
I'm a prosecuted Pythagoras.
almost drunk on mathematics
I force the rivers without banks:
three-part paranoia of beginning, middle, and end.
I believe in coincidence engineered
by the wise drugged gods in us.
that is why I peacefully fell asleep inside you.
I dreamt about heavy wrinkles of girls,
swift intelligence and the passion of the turtle.
the emptiness in the Club Amadeus and in other
girls could have been cut with a knife
like pets in distress.
sleep, the sky loves us silently.
tomorrow at seven o'clock we will drink a chamomile tea
and again work on jazz.
that essential thing swells slowly, never urgently.
we are not the first, we are the last aid.
throw on the seven and hug till you die.
...

vjerska tišina
neizbježna je u lošim skladbama.
zbog toga evo ti blage vijesti:
ja sam onaj kojeg ćeš sresti
na rubu bljedila.
ja sam glas onoga
koji viče na koncertima
jer želim nadjačati preglasnu tihost
usporenih idiota, prašinu u nastajanju.
znam, borba protiv prašine je uzaludna
ali moje je područje ono nemoguće.
na tome radim u slobodno vrijeme.
ja sam tvoj osobni prorok, vrlo nestašan.
bit ću u tebi i onda kad izumru
tvoje obline, raznovrsne menstruacije.
izliječit ću te od depresije
i naglih trzaja melankolije.
tada ćeš veselo koračati kroz dječake
i pjevati jazz tamo gdje je noć,
tamo gdje žive bogati beskućnici.
zborno pjevanje nije za tebe.
njega pjevaju buduće sirotice,
nesretno udane žene iz razorenih
popravnih domova i loših kuća,
invalidne majke koje će rađati
ciničnu djecu sa jakim osjećajem
za autizam, komunizam, fašizam
i potrošačku psihodeliju.
daleko si ti od zbora, istina se pjeva solo.
znam, čuo sam te u kupaonici,
slikali smo mural s altamirskim usnicama:
nježnicima na plavoj pozadini.
od tvog glasa boja se
tjednima nije htjela osušiti.
a nabacila si tek nekoliko vokalnih skica.
ti, dušo, moja žensko-muška ljubavi,
pjevat ćeš jebeno dobar neuro jazz
ravno iz pizdine sukrvice u altu,
dritto iz promuklih jajovoda u kontraaltu,
direktno iz naboranih muda i blistavih
jajnika proljetnog lirskog soprana,
efektno iz jaja u nojeve glave
skamenjenih prinčeva publike.
i ja ću te slušati. zamotat ću
vječnost u tvoje nabrekle glasnice.
oduševljeno ću drkati ispred podija
kao Diogen u punoj snazi
okružen surovim grčkim kurvama
sa smislom za poeziju.
pjevat ćeš takav jazz od kojeg će se
Eskimi istovremeno smrzavati i znojiti
slušajući tvoje sirene
za uzbunu u preponama,
tvoje kompaktne pločice kaosa,
doručka, piva, konjaka i vrućeg sladoleda.
ti bi mogla otpjevati i prvi orgazam
nesretne nimfomanke od 60 godina.
kada ti zapjevaš vječni neuro jazz
pojanje svećenika i ostalih majstora pjevača
bit će tek tiho zujanje pustinje
a riječ pape tek pokušaj:
mali nedjeljni solfeggio za djecu kaosa,
za umobolnu djecu suvremene brzine.
...