Quite Subsidiary / Sasvim Pritocno Poem by Miroslava Odalovic

Quite Subsidiary / Sasvim Pritocno



diary pages i never wrote
due to some unknown individual intuition
a friend once explained to me
which i never really understood
they keep oozing in front of my eyes
a trailer from a movie long forgot
a midsummer's heat
pronounced at the tip of my tongue
that does not remember the language
but is ready to outriver the numbers
sliding down the covers
there's a painting perhaps
that i've never been up to
and i will never paint
a draft made of eyes and ears void
staring right at me from the broken sky
that knows each piece of its shatteredness
foretold by the mirror
i normally use to put lipstick only
or merely draft my eyes so as not to forget them
by the end of the day
and each time my fingers prolong into keyboards
there's a music played unheard humming oou of debris
the world would say it's time for itself to die
in the meaning of each word that's uttered about it
stubbornly defending its unutteredness
that always shakes me into an earthquake speech
and just like an earthquake i cannot stand still
there are too many cracks i made and need to fill


sascim pritocno
stranice dnevnika koje nikad nisam ispisala
zahvaljujuci jednoj individualnoj intuiciji
koju mi je prijatelj jednom objasnio
a nikad je nisam razumjela
cure mi pred ocima
trejler iz filma davno zaboravljenog
Jovanjdanja vrelina
izgovorena na vrhu jezika
koja je zaboravila jezik
ali je spremna da nadrijeci brojeve
što klize niz korice
postoji moždajedna slika
kojoj nikad nisam bila dorasla
koju nikad necu naslikati
slika napravljena od ociju i ušiju jaza
koja me posmatra pravo iz slomljenog neba
koje poznaje svaki komadic svoje polomljenosti
obrecene ogledalom
što ga obicno koristim samo da bih stavila ruž
ili skicirala svoje oci
da ih ne zaboravim do kraja dana
i svaki put kad mi se prsti izduže u klavijature
stvara se necujna muzika što pjevuši iz srce
svijet bi rekao da mu je vrijeme da umre
u znacenju svake rijeci koja je o njemu izrecena
uporno braneci svoju neizrecivost
koja me uvijek protrese u govor zemljotresa
i baš kao zemljotres ne mogu da stojim mirno
ima previše pukotina koje sam stvorila
a moram da ih popunim

COMMENTS OF THE POEM
READ THIS POEM IN OTHER LANGUAGES
Close
Error Success