Puno je pepela u srcu, c, r, s, u Poem by Vlado Martek

Puno je pepela u srcu, c, r, s, u
A vatra i njene vatre badava gore
Tome se je za veseliti. Bit ćemo
kad tad sasvim nalik sebi u poeziji.
Pojedinac i prekida vatru, pa prepisuje
uzdah po uzdah. Doba je padajućeg teksta.
Definitivno je klima u pismima.
Milujem mostarinu, eto to je za reći.
Čak mi se ne plače, mada predviđam tuđi plač
i srodan je ko bora smiješku. Odlučivanje
je plaćanje. Ustuknuti - treba!
Nudili su mi dopodne, i punu zdjelu lovaca,
a baš sam mrav koji sad pogledava djela prijatelja
i misli, - mislim: Dobio sam dobrotu da je
provedem pisanjem. Što će mi sve.
Najzdraviji sam kad mislim na poeziju. Pisanje
je ostatak samog rastanka. Kako je dubok
površni smisao. Posižem za njom. Točno je to.
Jedino - supstrat razloga po njoj jednak je ničemu.
Sjećam se izjave: Tobožnji odmor od umjetnosti je tu.
To ukrašavanje ukrasa tako je bijedno pored još bjednijeg:
ljudskog spavanja i u slovima.

Tko zna što sve može stići reći?
A poezija je samo nastavak.